Teška astma u djece

Astma u djece složena je heterogena bolest u kojoj važnu ulogu ima interakcija genskih i okolišnih čimbenika. Fenotip astme se mijenja tijekom razvojne dobi djeteta, što zahtijeva kontinuiranu ponavljanu procjenu bolesti. Iako mnoga djeca dobro reagiraju na standardnu terapiju, znatan je udio (4,5%) djece s „teškom astmom“ koja ne daju dobar odgovor na konvencionalno liječenje. Mnogi čimbenici doprinose težini astme, a to su komorbiditeti, socioekonomski problemi, utjecaj okoliša (npr. duhanski dim, alergeni i ostali štetni čimbenici), psihički problemi te slab odgovor na primijenjenu terapiju. Teška astma se dijeli na „teško kontroliranu astmu“ i „tešku astmu koja je rezistentna na terapiju“. Virusne infekcije, osobito rinovirus (RV) i respiracijsko-sincicijski virus (RSV) mogu biti okidači za daljnji razvoj astme, a odgovorni su i za egzacerbacije astme. Oni oštećuju epitel bronha, a osobito je važno njihovo djelovanje na izlučivanje interferona β (INF-β) i interferona γ (INF-γ). Smatra se da je teška astma specifični tip astme, u malim je dišnim putevima povećan broj neutrofila uz izražene strukturne promjene. Prisutna je remodelacija dišnih puteva s promjenama u plućnom epitelu, bazalnoj membrani, glatkim mišićima, krvnim žilama i mukoznim žlijezdama, što se očituje smanjenom plućnom funkcijom. Polimorfizam gena, osobito onih koji su uključeni u kortikosteroidni put (engl. corticotropin-releasing hormone receptor 1 – CHRH1) ima važnu ulogu u teškoj astmi. Interakcija između polimorfizma gena i okoliša dovodi do neeozinofilne ili miješane eozinofilno/neutrofilne upale. Na temelju razumijevanja patofizioloških mehanizama preporučuje se da liječenje djece s astmom bude specifično za fenotip astme.