Ja, robot?

Ljudi ne vole biti ljudi,
mi bismo bili nešto drugo.

To je možda previše radikalno, ali u suštini nije netočna opservacija. Ljudi naime vole biti, ali ne vole ograničenja koja je priroda nametnula ljudskoj vrsti. Ma koliko daleko gledali u ljudsku povijest, uvijek pronalazimo dokaz da ljudi nisu bili zadovoljni prirodnim datostima svojih tijela i životnih okolnosti, nego su pokušavali ispraviti ono što su vidjeli kao manjkavosti i izmisliti načine kako ostvariti određene prednosti. Čak i medicina proizlazi iz ljudske tvrdoglave odlučnosti da ne prihvatimo prirodni determinizam nego da ispravljamo pogreške – saniranjem ozljeda, prevencijom nastanka i razvoja bolesti, sviješću o važnosti zdravih navika, intervencijama u tijelo (kirurški, kemijski itd.). Toliko nemamo mira da interveniramo čak i u genom.1

Otkud potreba da prkosimo prirodi ili je zapravo taj prkos upravo dio ljudske prirode, ono što ljude čini ljudima?

Transhumanizam – nova ideja ili samo nova riječ?

U Filozofijskom rječniku Aloisa Haldera ne postoji natuknica transhumanizam, ali postoji natuknica čovjek i objašnjena je na gotovo pune dvije stranice. Neovisno kojom granom znanosti se bavimo, jasno je da dvije stranice nisu ni približno dovoljne da bi se definirao čovjek, ali uzet ćemo iz njih ipak samo prvi odlomak kao polazišnu točku.

Čovjek, izuzetak od svega u svijetu postojećega utoliko, ukoliko on 1) može govoriti i misliti o svemu, o svijetu i samome sebi; ukoliko on 2) svoju opstojnost, svoj život i ponašanje nema automatski, nego tako što on istom kroz mišljenje i djelovanje mora odrediti i u djelo provesti način na koji je njegov svijet uređen te ono: što i tko on sâm hoće i treba biti.2

Zanimljivo je uočiti kako u rječničkoj definiciji čovjeka već nalazimo dozu fleksibilnosti i samo-kreacije – čovjek sam mora aktivno utjecati na svoje postojanje. No što to točno znači i do koje mjere čovjek može/treba/smije utjecati na ono što treba biti shvaćeno kao čovjek?

Vratimo se na transhumanizam. Encyclopedia Britannica objašnjava taj pojam kao „filozofski i znanstveni pokret koji zagovara korištenje trenutačnih i novih tehnologija za povećanje ljudskih sposobnosti i poboljšanje ljudskog stanja.“3 Prema tom razumijevanju, transhumanizam je dio medicine već jako dugo. Problem nastaje u razumijevanju značenja koje nose „povećanje ljudskih sposobnosti“ i „poboljšanje ljudskog stanja“.

Većina ljudi će na spomen transhumanizma pomisliti na SF prikaze spajanja ljudi s robotima, čipove, tehnološki sofisticirane egzoskelete, razne implemente koji ne samo da poboljšavaju funkcionalnost ljudskog tijela, nego je čine nadljudskom. Također, većina ljudi će sve to pripisati nerealnim maštarijama maštovitih pisaca i filmskih redatelja, teoretičara zavjere ili eventualno toliko dalekoj budućnosti da nas ne treba zabrinjavati. Pop-kultura puna je primjera koji bi se mogli smatrati područjem transhumanizma, od slavne zbirke priča I, robot Isaaca Asimova, preko superjunaka Iron Mana do pitanja odnosa s humanoidnim robotima u švedskoj TV seriji Äkta människor (hrv. pravi ljudi) i romanu Klara and The Sun nobelovca Kazua Ishigura, da samo zagrebemo površinu te tematike.

No, koliko duboko je stvarna medicina već u transhumanizmu?

Transhumanizam i medicinska etika

Prema općeprihvaćenim definicijama pojma transhumanizam kao bilo koje intervencije trenutačno dostupnih tehnologija u ljudsko tijelo s ciljem poboljšanja funkcionalnosti, medicina i transhumanizam su odavno isprepleteni. Naočale za vid koristan su izvanjski alat, ali kontaktna leća bi se već možda mogla smatrati integriranim elementom, dok je laserska operacija oka u svrhu uklanjanja dioptrije definitivno u skladu s idejom korištenja tehnologije za povećanje ljudskih sposobnosti. Ako se to čini nategnuto, možda možemo postaviti pitanje: što je umjetni kuk ili koljeno nego transhumanistička intervencija? Ako ni to ne zvuči dovoljno tehnološki napredno da bi pripadalo u transhumanizam, sigurno se transhumanistički argument može primijeniti na moderne pacemakere ili sve sofisticirianije proteze ekstremiteta koje pokazuju naznake da bi u skoroj budućnosti mogle postati i funkcionalnije od ruku i nogu koje nam je dala majka priroda.

Ne samo da postoji mogućnost da se to dogodi, moguće prednosti i nedostaci prostetskih nogu već su izazvali polemike u sportskom svijetu i doveli do istraživanja u svrhu regulacije pravila sportskih natjecanja, primjerice u trčanju.4

Transhumanizam definitivno više nije samo jedna od tema SF kulture, nego ozbiljna medicinska tema.

Vratimo se na čovjeka i njegovo opiranje prirodnim datostima. Na početku svoje knjige Sapiens: A Brief History of Humankind Yuval Noah Harari prapovijesnog čovjeka opisuje kao „beznačajnu životinju“, no prateći njegov evolucijski i povijesni razvoj do kraja te knjige (odnosno do modernog vremena) čovjek postaje „životinja koja je postala Bog.“5 Tome su, između ostalih čimbenika, uvelike pridonijeli tehnološki i medicinski napredak. Dok je rana medicina čovjeku omogućila preživjeti situacije koje bi inače značile skoru ili barem ozbiljno prijevremenu smrt i ispravljala „pogreške“ koje bi značile značajno smanjenje kvalitete života, moderna medicina i medicina budućnosti ozbiljno u obzir uzimaju i koncepte zadovoljstva i sreće, ne ispravljajući samo pogreške u sustavu (tijelu), nego i adaptirajući u potpunosti biološki ispravne i funkcionalne elemente da bi čovjek bio sretniji i zadovoljniji. To na prvi pogled zvuči izrazito pozitivno, no dva velika potencijalna problema koja se u tom kontekstu javljaju su socijalna nepravda kao posljedica tehnološkog interveniranja u tijelo i pitanje prihvatljivosti umiranja kao prirodnog dijela ljudskog života.

Harari navodi potencijalno vrlo ozbiljan problem s kojim bi se medicina uskoro mogla suočiti. Razmišlja o tome kako bi čak i „besmrtnost mogla dovesti do nezadovoljstva“; jer, ako medicina i uspije izliječiti sve bolesti, ispraviti sve tjelesne mane, čak i omogućiti vječnu mladost, rezultat bi vjerojatno bila epidemija ljutnje i anksioznosti koja bi odvela i u socioekonomsku nestabilnost populacije.6 Iako je njegov primjer ekstreman, slične posljedice mogli bi izazvati i neki realističniji transhumanistički scenariji, poput kreiranja nepravednih razlika u izgledima za uspjeh ljudi koji si mogu priuštiti visokotehnološka medicinska unaprjeđenja u odnosu na one koji ne mogu. Medicinski stvoren klasni sustav tema je koja se već spominje u kontekstu intervencija u primjerice umjetnoj oplodnji, a napredovanjem kirurgije, tehnologije i naročito u kontekstu razvoja umjetne inteligencije postaje ozbiljna prijetnja.

Osim raznih intervencija u živo tijelo, ljudski pokušaji izbjegavanja smrti „pohranjivanjem“ svijesti u sofisticirana računala ili robote također nisu nova ideja. Štoviše, neprihvaćanje smrti kao finalnog fenomena ljudskog života staro je vjerojatno jednako koliko i ljudska svijest o umiranju. Zagrobni život stoga je u osnovi mnogih mitologija, kultova i religija, umjetnost (u širem smislu) pokušaj ostavljanja traga o individualnom postojanju dugo nakon što autora više ne bude, a nadgrobni spomenici mogu biti shvaćeni kao pobjeda individualnog života nad zaboravom smrti. Objašnjavanjem ljudske neiscrpne volje za životom bave se gotovo svi poznati filozofi,7 kao i fenomenom smrti kao sastavnim dijelom ljudskog života. Ipak, dosadašnji diskurs zasigurno će krenuti u različitom smjeru ako medicina i tehnologija ikad uspiju omogućiti izbjegavanje smrti uopće.

Medicinska etika već je suočena s nekim od tih problema, a teme bi mogle postati kompliciranije nego već jesu. Već se sada razgovara o potrebi za boljim razumijevanjem pojma „poboljšanja“8 u medicinskom kontekstu. Trenutačno nije sasvim jasno koje intervencije uistinu pripadaju u poboljšanje funkcionalnosti ljudske osobe, a koje možda esencijalno mijenjaju čovjeka. Ta distinkcija vodi u razmatranje etičnosti i prihvatljivosti provođenja određenih intervencija, iako su one možda privlačne pacijentima. Kao što je to često slučaj s velikim tehnološkim naprecima, postavlja se pitanje je li dobra ideja, ili čak uopće moralno prihvatljivo, raditi nešto samo zato što za to imamo mogućnost.

Dylan Hunter / Unsplash

Gdje će nestati čovjek?

Od prvog pripitomljavanja životinja, planskog uzgoja biljaka i kontroliranja vatre, sve do gradnje pametnih gradova i kreiranja AI asistenata, čovjek kontinuirano prilagođava prirodu svojim potrebama, prkosi „prirodnoj prirodi“ i mijenja je „ljudskom prirodom“ (po cijenu istrebljenja mnogih vrsta i riskiranja vlastite egzistencije na planetu). Korištenje tehnološkog napretka u medicinske svrhe također je izrazito tipična ljudska karakteristika – naznake rane „ortopedije“ postoje već u kamenom dobu.9 Velike tehnološke inovacije nerijetko pronalaze primjenu u medicini, a liječnici i srodni znanstvenici neumorno tragaju za novim metodama unaprjeđenja zdravlja. Pitanje je samo u kojem trenutku treba ili stati ili prihvatiti da smo nepovratno otišli u teritorij koji možda više nije sasvim (ili uopće) ljudski.

Čovjekovo samo-stvaranje i denaturiranje brinu i Jean-Luc Nancyja, koji o odnosu čovjeka i tehnološkog napretka kaže kako „to kretanje koje će uvijek već početi s čovjekom i koje, prema tome, putem čovjeka, u čovjeku i s onu stranu čovjeka proizlazi iz same prirode, to isto kretanje dobiva drugi hod. Umjesto da osigura opstanak, on mu proizvodi nove uvjete, ili pak proizvodi čudan nadopstanak u prirodi i izvan nje. (...) Pa tako možemo reći da je čovječanstvo indeks neodređenoga i beskonačnoga izraza ljudskoga denaturiranja.“10

Pitanje značenja tog denaturiranja za ljude kao specifičnu vrstu koju je već sad teško jasno definirati, u skoroj će budućnosti dobrim dijelom ovisiti upravo o medicinskoj etici i razvoju te zakonskoj regulaciji medicinskih praksi. Hoće li izrazito fizički unaprijeđen čovjek moći ostati ravnopravan član zajednice? Hoće li njegova sigurnost i dobrobit biti narušeni strahom drugih ljudi zbog njegove umjetno ostvarene prednosti? Hoće li ljudi ikada shvatiti mozak i neurološke procese dovoljno dobro da u potpunosti objasne svijest, i hoće li to rezultirati prijenosom svijesti u računalo kao metodom zdravstvene intervencije u bolesti kojima je jedna od posljedica demencija? Hoće li tako „pohranjen“ čovjek nastaviti biti čovjek i što će to značiti za pravnu definiciju čovjeka? Hoće li medicina morati sudjelovati u novom definiranju čovjeka kao bića?

Oprezan korak u budućnost

Medicinski napredak igra veliku ulogu u kreiranju ljudske sadašnjosti i budućnosti. Pred medicinskom etikom stoga je sve više izazova, a teme o kojima se ozbiljno razgovara do nedavno su bile nezamislive u stvarnosti. Uza sve brži tehnološki napredak i ljudsku, gotovo ludu, želju za poboljšanjem, važno je zapamtiti da je prema budućnosti možda bolje oprezno puzati nego hrabro trčati.

¹Projekt Humani Genom, više u: Rinčić Lerga, I. Bioetika i odgovornost u etici. Pergamena; Zagreb. 2007. str. 24-27.

²Halder A. Filozofijski rječnik. Naklada Jurčić; Zagreb. 2008.

³Izvorno: „transhumanism, philosophical and scientific movement that advocates the use of current and emerging technologies—such as genetic engineering, cryonics, artificial intelligence (AI), and nanotechnology—to augment human capabilities and improve the human condition“. Preuzeto s: https://www.britannica.com/topic/transhumanism