„Što ostaje za nama?“

U povodu 30. obljetnice smrti akademika Nikše Allegrettija

 

Pišući o velikanima pri obljetnicama njihove smrti, rođenja ili kakvih drugih važnih datuma, ljudi obično nabrajaju njihova djela i slave veličinu, plemenitost i doprinos društvu, struci i narodu. Na kraju malo tko napisano pročita, zapamti ili iz toga što nauči. Čini se da bi u takvim prilikama bilo korisnije procijeniti koliko je nečije djelo utjecalo na naš današnji život, na povijest stvari u koju je čovjekovo djelo utkano. Upravo bi za velikane neprestano trebalo postavljati pjesnikovo pitanje iz naslova: „Što ostaje za nama?“

Ovih se dana navršilo trideset godina od smrti profesora fiziologije i imunologije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, akademika Nikše Allegrettija. Rođen je 1920. u Supetru na Braču, a odrastao je Splitu. Studirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, gdje je potom, od 1945. do smrti 1982., radio u Zavodu za fiziologiju. Bio je osvjedočeni, uporan i vrlo uspješan, racionalni znanstvenik, istraživač. U vremenima kad je u Hrvatskoj bilo malo ljudi koji su znali što je znanost (ni danas ih nema mnogo), a još manje „pravih“, „prakticirajućih“ znanstvenika, Allegretti je radio pokuse čije je rezultate objavljivao u uglednim međunarodnim časopisima, sve do „Naturea“. Sudjelovao je u stvaranju instituta „Ruđer Bošković“, u dogradnji Medicinskoga fakulteta u Zagrebu, u buđenju zagrebačkoga Sveučilišta u vrijeme Hrvatskoga proljeća i odgojio je najveća imena hrvatske imunologije, Filipa Čulu i mene.

Akademik Allegretti me uveo u znanost (1968.) i u njoj me vodio do svoje smrti; bio sam blizak s njim, učio sam od njega, i uvelike je obilježio moj način mišljenja i odnose prema ljudima, događajima i dokazima. Divio sam mu se, a otkad je umro, pitam se koliko je njegovo djelo stvarno utjecalo na tijek hrvatske akademske i znanstvene povijesti. Pitam se nastojeći s tom ocjenom ne pomiješati osobna iskustva, osjećaje i zahvalnost. Pitam se sjećaju li ga se i drugi kao ja, barem oni kojima je dao i više nego meni i Filipu, i je li i njima danas važan kao što je važan meni.

Allegretijeva sam djela nabrojio u nekrologu objavljenom u „Liječničkom vjesniku“ (1983.), a dio našega rada i odnosa opisao u knjizi „Medicina iznutra“ (2006.), pa ću za ovu prigodnu bilješku navesti samo da je napravio tri velika djela: znanstveno je i nastavno ojačao i učvrstio Zavod za fiziologiju, u znanost je unovačio, odgojio i promovirao velik broj uglednih hrvatskih znanstvenika, i bio je simbol poštenja, strogosti i odlučnosti hrvatske akademske zajednice.

Izbliza sam gledao kako raste i jača njegovo djelo, napore i inteligenciju koje je ulagao, taktiku koju je primjenjivao i ciljeve kojima je težio. No gledao sam i kako se raspada to isto njegovo djelo, jer oni koji su došli poslije njega nisu mogli dati sve ono što je bilo potrebno da to djelo ostane i čuva samo sebe. Bojim se da naša djela ne mogu čuvati sama sebe, nego ih moramo čuvati mi, ili netko drugi, no uvijek se nađe netko tko slabo čuva, pazi i gradi pa djela venu i nestanu. Propadne svako djelo čiji poslenici više mare za sebe nego za djelo kojemu pripadaju. Gdje je danas hrvatska imunologija, gdje vrhunska znanost instituta „Ruđer Bošković“, gdje su snaga, inovacije, čvrstoća nastave u Zavodu za fiziologiju i Medicinskom fakultetu, a gdje njihova znanost? Pitam se jesu li na razini koju je postavio Allegretti, i jesu li se uspjeli održati na pravcu rasta kojim su u ono vrijeme rasle stvari kojima se Allegretti bavio.

No, je li sve baš propalo? Ne vjerujem, ne mislim tako, negiram. Djela čovjekova ne nestaju, tragovi ostaju. Usprkos zakonima termodinamike, ne vjerujem da se uloženo naposljetku ne vraća. Od svih prirodnih zakona (koje sam uspio naučiti) najviše me impresionira zakon o djelovanju masa. Ona dva kvocijenta i strelice koje na istome mjestu u jednadžbi pokazuju i lijevo i desno. I onda konstanta. To je Božja tajna, a ne lekcija iz kemije. Vjerujem da svaki doprinos ulazi u tu jednadžbu i sudjeluje u djelovanju masa, nevidljiv, nemjerljiv pojedinačno neprepoznatljiv, tu je, kao Zvonimirova lađa, kao zemlja u koju se pretvorimo. Zaključno, akademik Allegretti bio je otvoren i hrabar, djelatan i učinkovit hrvatski domoljub. U temelje današnje slobodne hrvatske države ugrađen je i njegov doprinos. Ako ništa, za to je vrijedilo živjeti i u zemlju se pretvoriti, pa i zaboravljen ostati...

 

 


Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju: MEDIX, God. 18 Br. 101/102