Kliničke smjernice za medicinski pomognutu oplodnju

Medicinski pomognuta oplodnja (MPO) obuhvaća metode intrauterine inseminacije (IUI), izvantjelesne oplodnje (in vitro fertilizacija – IVF) i intracitoplazmatske injekcije spermija (ICSI). Njima se liječi 70 do 80% uzroka neplodnosti, ali one se primjenjuju tek kad svi ostali oblici liječenja ostanu bez uspjeha. MPO-metode mogu biti homologne i heterologne. Vrlo je široki raspon uspješnosti MPO-a, a postizanje kliničke trudnoće i porođaja zdravoga djeteta, bez rizika za majku i dijete, temeljni su ciljevi takvoga liječenja. Glavni čimbenici neuspjeha jesu dob žene i muškarca te niz mogućih epigenetskih štetnih učinaka na plodnost. Uspjeh IUI-ja temelji se na monofolikulogenezi, a uspjeh IVF/ICSI-ja na oplodnji više jajnih stanica. Višekratno je utvrđeno da je optimalan preduvjet uspjeha u IVF-u imati u jednom postupku na raspolaganju šest do 10 oocita. Zato je danas važno individualizirati stimulaciju ovulacije fertilitetnim lijekovima, primjenjivati blaže protokole i izbjegavati hiperstimulaciju jajnika. Neurorizičnost u djece začete IVF-om, povezanu s prijevremenim porođajem višeplodnih trudnoća, može se izbjeći selekcijom kvalitetnih zametaka (blastocista, PGS) i prijenosom u maternicu jednoga zametka ili najviše dva. Dostupnost IVF-a i visokokvalitetan IVF-program mogu ostvariti znatan doprinos natalitetu od 4 do 6%.