Moderna medicina i važnost interdisciplinarne bioetike – primjer Lošinjskih dana bioetike
Moderna medicina nije samo područje koje se rapidno razvija u kontekstu bolesti, novih tehnologija i novih mogućnosti liječenja, već i brojnih novih pristupa prevenciji i očuvanju zdravlja. Moderna medicina je i područje novog humanizma, s fokusom na pacijenta kao pojedinačnu osobu, a mnogi tretmani ulaze i u danas društveno relevantne etičke rasprave. Stoga je medicinskim djelatnicima važno aktivno sudjelovati u interdisciplinarnim raspravama sa stručnjacima iz drugih područja, a naročito humanističkih znanosti, kako bi stečena znanja mogli primijeniti u praksi i poboljšati ishode liječenja. Lošinjski dani bioetike primjer su takve interdisciplinarne suradnje
OGLAS
Etička promišljanja u medicini nisu ništa novo. Nema medicine bez etike: vjerojatno su i prva, pred-medicinska „proto-liječenja“ (poput pokušaja namještanja slomljenih udova ili prilagodbe hrane starijim članovima plemena) krenula iz humanih instinkta prvih ljudi i pred-etičkih razmišljanja o važnosti skrbi za ugroženijeg člana zajednice. Etička pitanja nisu samo problemske dileme koje zbog kulturoloških utjecaja, vjerskih osjećaja pojedinca ili zajednice i sličnih razloga izazivaju polemike (poput primjerice prava na eutanaziju).
Etička pitanja su i preispitivanja prihvatljivosti nekih praksi ili provedbe određenih metoda ako se u međuvremenu došlo do novih saznanja ili do pacijentu ugodnijih načina liječenja. Također, etička pitanja su i poštivanje autonomije pacijenta kao osobe, invazivnost liječenja, načini pristupa i interakcije s pacijentom, način (ne)uključivanja obitelji i bližnjih u liječenje i informiranje pacijenta. Čak i gledano u najpozitivnijem kontekstu, primjerice promišljanje medicinskog tima kako pacijentu maksimalno olakšati patnju nekim dodatnim ili promijenjenim zahvatom, iako možda ne nužnim i iako bi i već „standardni“ postupak bio uspješan, ta pitanja pripadaju u područje etike.
U javnosti konstrukcija „etičko pitanje“ često ima negativnu konotaciju i automatsku pretpostavku da se radi o teškom etičkom problemu. No to, kao što bilo tko u medicinskoj praksi iz iskustva zna, nije tako. Medicinski djelatnici u svojoj regularnoj praksi gotovo svakodnevno imaju „manja“ etička pitanja ili promišljanja, često samoinicijativno i upravo iz dobrih, humanih namjera. Takva etička promišljanja često kao rezultat imaju uspješnije liječenje ili ishod nekog zahvata, pa se u kontekstu kvalitete života pacijenta svakako ne mogu smatrati „manjima“.
Medicina, medicinska etika, bioetika
Prva „medicinska“ interveniranja u život ljudi zabilježena su još u davnoj povijesti. Prvi „kirurški“ zahvati datiraju 6500 godina p. n. e.1 O tom kako se i zašto uopće došlo do ideje medicinske intervencije među ljudima možemo samo nagađati; vjerojatno je prihvatljiva pretpostavka da su veliku ulogu u dolasku do takvih ideja odigrali prvi koraci ljudi u smjeru etičkog promišljanja.
Jedan od najočitijih dokaza isprepletenosti medicine i etike je Hipokratova prisega.2 Ta kodifikacija liječničke etike korijene ima u pitagorejskoj filozofskoj školi, što je čini odličnim primjerom važnosti interdisciplinarne suradnje, naročito između liječnika i filozofa (etičara).
U novije doba u kontekstu razvoja medicinske etike svakako treba spomenuti Thomasa Percivala (1740.-1840.), kojem dugujemo prvi medicinsko-etički kodeks, a kojeg se i smatra utemeljiteljem medicinske deontologije i koji je aktivno radio na rješavanju tada aktualnih javnozdravstvenih problema.3 Izrazit utjecaj na njega imao je John Gregory (1724.-1773.), autor prve knjige o medicinskoj etici na engleskom jeziku. Prema njegovom viđenju, „dužnost je liječnika raditi na tome da se ljudski život unaprijedi i učini sretnijim; (...) liječnik „radi“ s ljudskim tijelom, ali ne smije zaboraviti da radi s čovjekom, jer jedino od njega i s njim može razjasniti eventualno moguće nejasnoće koje se mogu javiti u njihovom odnosu; liječnik treba steći povjerenje bolesnika; (...) liječnici se prepoznaju po lijepom ponašanju; (...) liječnik u obavljanju posla ne iskazuje privatni interes; temeljne dužnosti liječnika su humanost, strpljenje, pažnja, diskrecija, tajnost i poštenje; (...) u rješavanje medicinskih slučaja nužno je uključiti i osobna prosuđivanja bolesnog čovjeka.“4
Iz navedenih karakteristika jasno je da liječnik nikada nije „samo tehničar“. Medicinsko znanje i stručnost preduvjet su prakticiranju medicine, no ma kako netko bio obrazovan znanstvenik, bez zadovoljavanja navedenih kriterija ta osoba nije liječnik. Liječnik je stručnjak koji svoja saznanja humano i etično primjenjuje u radu sa svojim pacijentima, držeći na umu pacijentovu dobrobit i integritet pacijenta kao osobe.
Neizostavno ime u medicinskoj etici je i Elizabeth Blackwell5 (1821.-1910.), prva žena s diplomom medicinskog fakulteta, zagovornica spolne edukacije mladih i borkinja za ravnopravnost žena u medicinskoj profesiji. Njezino ime posebno treba ponavljati i zbog činjenice da, osim što je poražavajuće što je i sama trpjela podsmjehivanje i podcjenjivanje zbog svog izbora zanimanja i što se liječnicama i dalje teže izboriti za svoje mjesto u struci, ni žene kao pacijentice još uvijek nemaju u potpunosti ravnopravan status i pristup svoj potrebnoj medicinskoj skrbi. Pitanja ženskog zdravlja su nažalost i u 21. stoljeću „bojno polje“ na kojem se sukobljavaju privatni interesi pojedinaca, kulturološki, ideološki i vjerski utjecaji, političke ideje i razni drugi stavovi, koji ne pripadaju izravno u medicinu, ali čije postojanje (rjeđe pozitivno, a češće negativno) utječe na zdravlje i kvalitetu života žena.
Osim važnosti etičnog pristupa pacijentu kao individui, neovisno o spolu i dobi, u etiku zdravstvene skrbi pripada i briga o socijalno osjetljivim skupinama. Zdravstvena skrb treba biti dostupna i siromašnom stanovništvu, a tim temama te temama paternalizma u medicini, iskrenog pristupa pacijentu i važnosti kvalitetne komunikacije za razvoj povjerenja pacijenta aktivno se bavio Richard Clarke Cabot6 (1868.-1939.), idejni začetnik programa socijalne etike. I sam je bio uspješan primjer interdisciplinarnosti, stekavši na Harvardu diplome iz filozofije (1889.) i medicine (1892.). Na njegovom radu i uspješnosti provedbe ideja odlično se može prikazati produktivnost suradnje između stručnjaka različitih disciplina. Naime, njegove savjetnice i suradnice bile su Ella Lyman Cabot, nastavnica etike i primijenjene filozofije i autorica knjiga iz područja etike i edukacije za djecu, te Ida Maud Cannon (1877.-1960.), koja je studirala sestrinstvo u Hospital Training School for Nursing te se, nakon što je diplomirala, zaposlila u Državnoj školi za mentalno nesposobne osobe u Faribaultu. „Radeći tamo uočila je da bolesti pacijenata i štićenika bolnice nisu samo medicinske naravi, nego da ih prate i psihološki i socijalni aspekti.“7 Iz tog iskustva krenulo je njezino dodatno educiranje i aktivan rad i angažman oko socijalnog rada u bolnicama, što je koncept koji je upravo ona osmislila, a Cabot podržavao.
Medicinska etika i bioetika i danas su aktivna područja koja se bave aktualnim, pa i budućim potencijalnim „hibridnim“ pitanjima, koja u suštini i nisu isključivo „tehnički“ medicinska. Bioetičke rasprave nisu samo „poligon za trening misli“ nego važan dio javnih rasprava i imaju izravan utjecaj na živote pojedinaca te kvalitetu zdravstvene skrbi u zajednici. Navedeni primjeri povijesno značajnih liječnika i njihovih uspješnih suradnji s etičarima izvučeni su kao poticaj možda povijesno manje spektakularnim, ali za pojedince i „svakodnevne pacijente“ nimalo manje značajnim suradnjama između liječnika i etičara koje se svakodnevno odvijaju i danas, a koje je važno poticati.
Zašto je važno „izaći iz struke“
Ono što je važno naglasiti kada se razmatra o etičkim pitanjima je da „izlazak iz struke“ ne umanjuje važnost neke struke niti vrijednost doprinosa stručnjaka, dapače. Ako je kolektivni cilj dobrobit pacijenta (bilo kao pojedinca, bilo „pacijenta“ kao općeg predstavnika svih korisnika medicinskih usluga), šira lepeza znanja, različitost pristupa i pluriperspektivnost u promišljanju problematike mogu samo koristiti i povećati šanse ne samo uspješnom rješavanju problema, nego i nalaženju više mogućih opcija pristupa problemu. Stručnjaci različitih disciplina ne samo da imaju različita znanja i ideje, nego su i svojim obrazovanjem i praksom „trenirani“ misliti na različite načine, fokusirati se na različite detalje, uočiti različite uzorke i potencijalne ishode te različito prioritizirati elemente problema. Stoga imati tim sastavljen od stručnjaka s različitim fokusima otvara mogućnosti dolaska do većeg broja jednako dobrih ili barem gotovo jednako dobrih rješenja, istovremeno smanjujući rizik previda nekog detalja ili potencijalnog novog rizika.
Otvoren dijalog, iznošenje vlastitih iskustava i stavova, objašnjavanje različitih vrijednosnih sustava i preispitivanje uhodanih, ali možda zastarjelih praksi kvalitetno su tlo za napredak u bilo kojoj znanosti, a naročito u za ljude tako značajnom području kao što je medicina. Do nekih ideja i danas normalnih praksi i prava zasigurno ne bismo ni došli bez da se pojedinci u prošlosti, poput Elizabeth Blackwell, Ide Maud Cannon i Williama Billa Kirkpatricka (svjedoka dobrovoljnog sudjelovanja u testiranju cjepiva protiv polia) na temelju vlastitih iskustava i iskustava drugih ljudi kojima su svjedočili nisu odlučili progovoriti o određenim problemima i aktivno raditi na traženju rješenja. Nerijetko se događa da o nekim problemima koji ne pogađaju našu dobnu, spolnu ili socijalnu grupu ni ne možemo saznati, a onda ni promišljati, bez da nam je prethodno ne razlože upravo oni ljudi koje pogađa. U medicinskoj praksi stoga je upravo otvorena komunikacija i interdisciplinarna suradnja ključ napretka i kontinuiranog poboljšanja praksi.
Lošinjski dani bioetike
Lošinjski dani bioetike su znanstveno-kulturna manifestacija dugogodišnje tradicije. Ove godine su od 14. do 17. svibnja održani 21. lošinjski dani bioetike, u sklopu kojih je održan niz tematski grupiranih izlaganja uz popratne rasprave, studentska bioetička radionica „Bioetika, okoliš i ne-ljudska živa bića“ te okrugli stol „Umjetna inteligencija i budućnost čovječanstva“.
S obzirom da se radi o međunarodnom skupu na kojem mogućnost sudjelovanja imaju različiti stručnjaci (a putem studentske bioetičke radionice i budući stručnjaci, koji su na simpoziju dobrodošli i pozvani sudjelovati i u drugim raspravama i izvan programa radionice), pritom donoseći različita iskustva uvjetovana raznim okolnostima rada i kulturološkim značajkama, simpozij je odlično mjesto za izmjenu iskustava rada u medicini, rad na zajedničkom rješavanju aktualnih medicinsko-etičkih problema i razvijanje ideja o budućim pozitivnim praksama. Ne čudi stoga da svake godine postoji veliko zanimanje za sudjelovanjem medicinskih stručnjaka i studenata medicine i srodnih znanosti.
I ove godine medicinske teme bile su česta pojava i izvor rasprava koje su nerijetko zbog velikog zanimanja i angažmana slušatelja „probijale“ predviđeni vremenski okvir. Gotovo da nije bilo sekcije na kojoj nije bilo barem jedne teme vezane uz medicinu, o kojima su izlagali medicinski djelatnici, drugi stručnjaci ili pojedinci koji su se i sami našli u poziciji pacijenta. Neke od tema8 tako su bile „Na granici života i smrti“, pri čemu je Dragan Đurić podijelio vlastito iskustvo liječenja nakon teškog moždanog udara, i „Wittgensteinove jezične igre u kontekstu kraja života“, izlaganje u kojem su Ines Skelac i Luka Janeš iz filozofske perspektive proučili problematiku etičkih implikacija medicinskih intervencija koje produljuju život, ali ne unaprjeđuju njegovu kvalitetu. Osim što su medicinska i srodna pitanja bila prisutna u sklopu tematski šarolikijih sekcija, čitava jedna sekcija bavila se isključivo medicinom. Tu smo imali priliku čuti izlaganje „Bioetički aspekti medicinskog turizma“ Silvane Pavlinović, Gordane Pelčić i Suzane Vuletić, zapitati se o estetskim nametima tijelu i posljedicama takvih utjecaja na psihu kroz izlaganje „Tjelesni dismorfni poremećaj – kontraindikacija za estetsku kirurgiju?“ Jelene Zadro te naučiti nešto više o trenutačnim praksama u izlaganju „Perkutana cistostoma iz kuta bioetike“ Velimira i Marije Magdalene Terzić. Teme su i ove godine bile u spektru od vedrijih i pozitivnijih, poput važnosti humora u brizi o mentalnom zdravlju, čime se bavila Danijela De Micheli Vitturi, do tema starenja, teških bolesti i različitih problematika pandemije COVID-19, čiji su negativni učinci i dalje velik problem u javnom zdravstvu.
Nikog neće začuditi da su upravo medicinske teme imale najdinamičnije rasprave. Pitanja zdravstva ipak su nam kao ljudima najbliža. I najmlađe studente će jednog dana osobno dočekati problemi starenja. I najzdraviji od nas u svojoj blizini imaju rodbinu ili prijatelje koji su imali manje sreće pa su suočeni s nekom zdravstvenom poteškoćom. Čak i ako se radi o tematici koja nas se niti neizravno ne tiče, većina se ljudi emocionalno angažira kada sazna za neki problem. Sudjelovanje na skupovima ovakvog tipa, na kojima u raspravama ne sudjeluju isključivo kolege iz struke, medicinskim djelatnicima predstavlja odličnu opciju i za vlastito usavršavanje i za educiranje drugih struka o važnostima medicinskih praksi i osvještavanju zajednice o nekim zdravstvenim pitanjima.

Osim brojnih rasprava, na skupu se redovito predstavljaju i nove bioetičke publikacije i recentna izdanja časopisa. Ove je godine u sklopu simpozija predstavljen i časopis „Medix“, koji je početkom 2020. godine obnovio kolumnu iz bioetike, započetu još 2008. godine
Medicinska pitanja nisu zaobišla ni okrugli stol, na kojem je preispitana i budućnost medicinske prakse u kontekstu razvoja novih tehnologija, softvera i umjetne inteligencije, na kojoj je naglašena važnost liječnika kao humanista za kvalitetno liječenje i holistički pristup pacijentu i njegovim najboljim interesima.
Osim brojnih rasprava, na skupu se redovito predstavljaju i nove bioetičke publikacije i recentna izdanja časopisa. Ove godine je u sklopu toga predstavljen i časopis „Medix“, koji je početkom 2020. godine obnovio kolumnu iz bioetike, započetu još 2008. godine. Uz sve navedeno nije teško zaključiti koliko mogućnosti interdisciplinarne suradnje otvaraju skupovi poput Lošinjskih dana bioetike.
Zaključak
Iz suradnji medicinskih djelatnika i etičara proizlaze ideje koje su produljile očekivani životni vijek i znatno popravile kvalitetu života. Uz napredak tehnologije, jačanje humanizma i socijalne osjetljivosti i bolje interdisciplinarno obrazovanje, optimistično je zaključiti da smo tek na početku. Različitost pristupa i pluriperspektivnost u promišljanju problematike mogu samo koristiti i povećati šanse ne samo uspješnom rješavanju problema, nego i nalaženju više mogućih opcija pristupa problemu. Stoga imati tim sastavljen od stručnjaka s različitim fokusima otvara mogućnosti dolaska do većeg broja jednako dobrih ili barem gotovo jednako dobrih rješenja, istovremeno smanjujući rizik previda nekog detalja ili potencijalnog novog rizika.
Moderna medicina nije samo područje koje se rapidno razvija u kontekstu bolesti, novih tehnologija i novih mogućnosti liječenja, već i brojnih novih pristupa prevenciji i očuvanju zdravlja. Moderna medicina je i područje novog humanizma, s fokusom na pacijenta kao pojedinačnu osobu, a mnogi tretmani ulaze i u danas društveno relevantne etičke rasprave. Stoga je medicinskim djelatnicima važno aktivno sudjelovati u interdisciplinarnim raspravama sa stručnjacima iz drugih područja, a naročito humanističkih znanosti, kako bi stečena znanja mogli primijeniti u praksi i poboljšati ishode liječenja. Lošinjski dani bioetike primjer su takve interdisciplinarne suradnje
1podatak s: https://medschoolinsiders.com/medical-student/the-history-of-surgery/
2prema: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=25673
3Gospić N. Liječnici – preteče bioetike. Zagreb: Pergamena; 2015.; 9.
4Gospić N. Liječnici – preteče bioetike. Zagreb: Pergamena; 2015.; 15-16.
5Gospić N. Liječnici – preteče bioetike. Zagreb: Pergamena; 2015.; 9.
6Gospić N. Liječnici – preteče bioetike. Zagreb: Pergamena; 2015.; 65-106.
7Gospić N. Liječnici – preteče bioetike. Zagreb: Pergamena; 2015.; 72.