Liječnik vs. stroj – zašto nam ipak treba osoba

Jedan od glavnih problema u zdravstvu upravo je – vrijeme. Oduvijek je bilo glavni neprijatelj liječnika – ako se bolest ne „ulovi“ na vrijeme, pacijentu se značajno smanjuju izgledi za izliječenje.

Stroj vs. Vrijeme

Vrijeme nije samo problem na inidividualnoj razini jednog pacijenta. Ono je „krivac“, u timu s količinom pacijenata i materijalnih sredstava, za stvaranje lista čekanja1 i gužvi u ambulantama. Za obavljanje pregleda ili medicinskog zahvata, liječniku je, čak i najboljem i najiskusnijem, potrebna određena količina vremena koja se, kada su u pitanju ljudi, jednostavno ne može ubrzati. Pacijenata je mnogo, a vremena malo. Liječnicima su uime brojčane učinkovitosti i statistike nametnuti vremenski standardi za provođenje svega, od dijagnostike do liječenja, koji jednostavno nisu izvedivi bez kompromitiranja kvalitete rada. Primjerice, deset minuta razgovora s pacijentom nikako ne može biti dovoljno da specijalist obavi kvalitetan prvi pregled i uspostavi dijagnozu i plan liječenja.

Dio tog vremenskog problema već rješavaju strojevi, a u budućnosti bi mogli još i više. Razne tehnologije već se dugo koriste u provedbi dijagnostike bolesti, i nikom više nije čudno kad ga liječnik uputi u specijaliziranu prostoriju u bolnici, na ulasku u koju se ponekad dobije i zaštitna oprema, prostoriju u kojoj se nalaze veliki uređaji u koje se ulazi, ili sprave pune žica i pipaka na koje nas spajaju dok sve oko nas zuji. Do relativno nedavno, takve prostorije opisivane su kao „filmske scene“ i „svemirske postaje“, a mnogi među našim djedovima i bakama i dalje im baš ne vjeruju, i radije bi da ih „liječnik detaljnije pogleda, a ne taj kompjutor“. Ipak, sve smo naviknutiji na svakodnevnu interakciju s kompleksnom tehnologijom, i jasno je koliki napredak i olakšanje u medicinskoj praksi znači.

Stroj vs. Liječnik

Uz uređaje i računalne programe koji olakšavaju liječnicima uvid u svaku točkicu tijela i omogućavaju im da što brže i učinkovitije lociraju glitch i u našim „programima“, dijagnosticiraju nas i liječe, liječnik je i dalje neizostavan element procesa. Liječnik je taj koji sve podatke strojeva i programa na kraju analizira i individualno pristupajući pacijentu kreira plan liječenja. No i tu funkciju prijete preuzeti strojevi. Programi uče i mogu primiti značajno više informacija nego liječnik. Računalo u sekundi može iz baza podataka izvući naše povijesti bolesti, povijesti bolesti unutar uže obitelji, usporediti uzorke, čak i predvidjeti moguće genetski uvjetovane rizike ili poteškoće. Za pretpostaviti je da će strojevi uskoro moći u potpunosti zamijeniti liječnika u procesu dijagnostike jer će raspolagati s više podataka i alata za analizu i usporedbu, a moći će to obaviti u ekstremno kratkom roku.

Nije samo brzina obrade podataka prednost strojeva nad ljudima. Strojevi su već zamijenili ljude u mnogim industrijskim poslovima jer osim su i brži i precizniji, ne griješe, ako se i pokvare, lakše su zamjenjivi od ljudi, koji u slučaju „kvara“ moraju na bolovanje ili u mirovinu. Mogu dulje raditi, ne trebaju pauze, neće biti rastreseni na poslu zbog osobnih problema, a iako i održavanje strojeva ima cijenu, dugoročno su manji trošak od ljudskih resursa.

Uz sve te karatkeristike i opći problem manjka liječnika, nije teško vidjeti zašto su strojevi „prijetnja“ u medicini. Strojni program treba usavršiti samo jednom, i iako je to težak posao programerima, i dalje je lakše i brže od dugogodišnjega mukotrpnog školovanja liječnika, naročito ako se uračunaju i specijalizacije nakon fakulteta. Za „treniranje“ svakoga individualnog liječnika potrebno je barem desetak godina, dok je za „treniranje“ stroja dovoljno u nj instalirati već postojeći program.

 

Izgledno je da će, prije ili poslije, strojevi zamijeniti ljude u većini današnjih zanimanja. Prednost koju će ljudi uvijek imati pred strojem je – humanizam. Dok god su ljudi ljudi, trebat će im drugi ljudi, i to je polje u kojem strojevi gube bitku

Osim u dijagnostici, strojevi se sve više koriste i u kirurgiji, gdje su čak veća prijetnja „ljudskim liječnicima“. Tehnologija je sve naprednija pa su i strojevi sve precizniji i uspješniji u obavljanju kompleksnih zahvata koji inače od liječnika zahtijevaju visok stupanj stručnosti i iskustva, usredotočenost, smirenost, fizičku i psihološku izdržljivost, dobar vid, mirne ruke itd. Kompleksni zahvati zahtijevaju čitav kirurški tim, a koji bi, u ne tako dalekoj budućnosti, možda mogli zamijeniti jedan ili dva stroja u paru. Ljudski element je u tom slučaju liječnicima itekako minus, jer na ljudsku učinkovitost utječe previše vanjskih čimbenika – umor, stres, strah, neka trenutačna neugoda. Čak nas i vlastito tijelo ponekad sabotira, pa iako smo osigurali optimalne uvjete za rad, može se dogoditi slučajni trenutak drhtanja ruke, štucanje ili kihanje. Bilo što od navedenog u krivom trenutku u kirurgiji može drastično, pa i fatalno, promijeniti ishod operacije.

S druge strane, strojevi ne štucaju.

Mogli bismo još dugo nabrajati objektivne prednosti koje strojevi imaju nad liječnicima ili bilo kojom poznatom profesijom. Izgledno je da će, prije ili poslije, strojevi zamijeniti ljude u većini današnjih zanimanja,2 ili barem ozbiljno promijeniti opis mnogim poslovima. No to nije razlog za očajavanje, ni liječnicima, ni ikome drugom. Prednost koju će ljudi uvijek imati pred strojem (barem ako isključimo ideju razvoja prave umjetne inteligencije, što je već druga rasprava) je – humanizam. Dok god su ljudi ljudi, trebat će im drugi ljudi, i to je polje u kojem strojevi gube bitku.

Pacijentu ipak treba liječnik

Stroj, vidjeli smo već, ima ozbiljan potencijal zamijeniti ljudskog liječnika i kao dijagnostičar i kao onaj (ono?) koji provodi prakse liječenja, od propisivanja terapije do kirurških zahvata. No, pacijentu je ipak potreban liječnik. Ta potreba vidljiva je već na početku liječenja.

Čak i ako računalo može brže i lakše doći do podataka, filtrirati relevantne informacije i obaviti dijagnostiku, netko ga prvenstveno treba uputiti u to što uopće traži. Pacijent bi, da bi sam znao koje preglede i analize tražiti, već trebao biti medicinski ekspert. Iskustveno nekad znamo na koje preglede će nas liječnik uputiti (primjerice pretpostavljamo da će nas poslati obaviti krvnu sliku ako se kronično osjećamo malaksalo), no kad su u pitanju kompleksnija stanja, idemo liječniku i trudimo se što bolje opisati što nas muči u nadi da će liječnik to dobro interpretirati i locirati izvor problema. I najstručnijim liječnicima je ponekad potrebno nekoliko kontrola, slanje pacijenta s uputnicama „ovdje-ondje“, „prešetavanje“ po različitim pretragama i klinikama dok se napokon ne uspije postaviti ispravna dijagnoza i krene u liječenje, koje ponekad zahtijeva i koordinaciju različitih specijalista. Većina nas se sami ne bismo znali „uputiti“ na prave preglede, ma kako nas učinkovito strojevi mogli dalje preuzeti za liječenje. Inicijalni pregled dakle i dalje treba obaviti ljudska osoba, koja će znati prilagoditi razinu komunikacije svakom pacijentu, postaviti prava pitanja i pomoći osobi da što bolje objasni svoje inicijalno stanje kako bi se timski dalje krenulo u liječenje. Pacijent i liječnik moraju biti tim koji surađuje da bi liječenje imalo najbolje izglede za uspjeh, a jako je teško stvoriti timski odnos na razini pacijent-stroj.

Nadalje, liječnik bi, barem teoretski, pacijenta trebao i humano voditi kroz proces liječenja. To ne znači samo suhoparno ga informirati o procesima, lijekovima i činjeničnom stanju, nego i pružiti emocionalnu potporu, utješiti pacijenta pa i podijeliti sreću dobrim vijestima. Iako se danas liječnici (s pravom) često žale na manjak vremena za ikakvu interakciju s pacijentom, a određen broj liječnika je čak u potpunosti distanciran (o čemu više riječi malo poslije) od pacijenta kao osobe, ne smijemo zaboravljati da „smanjenje i nenanošenje boli“ ne znači samo fizičku bol, nego uključuje i mentalno stanje pacijenta. Liječnik prije svega mora biti human, a to znači i na human način i uz kompletnu potporu brinuti o pacijentu. Što je još jedna stavka u kojoj liječnik, barem u teoriji, ima komparativnu prednost nad strojem.

Čak i kada smo spomeuli preciznost strojne kirurgije, tu i dalje ima prostora za ljude, dapače, i dalje nema prostora da ih do kraja „izbacimo“. Koliko god stroj bio precizan, kad je ljudski život u pitanju, ne bi se smjelo riskirati ikakvu izvanrednu grešku ili tjelesnu reakciju pacijenta koja je „izvan programa“ stroju. I dok stroj možda može zamijeniti veći dio kirurškog tima, barem dio tog tima bi i dalje trebao značiti ljude u operacijskoj sali koji nadziru proces strojne operacije, osiguravaju mogućnost hitne intervencije ako nešto pođe po zlu i daju dodatnu potporu pacijentu, i tijekom pripreme operacije, i u procesu operacije i u brizi za pacijenta izravno nakon završetka operativnog zahvata.

Naposljetku, možda najvažniji trenutak u kojem je izrazito potreban humani pristup je dio liječenja koji je i pacijentu i liječniku najteži, a to je palijativna skrb. I dok i u tom dijelu medicine i dalje ima mjesta za strojeve kako bi se pacijentu što više olakšali fizički najbolniji trenutci, za psihološko stanje najvažniji je kontakt s drugom osobom. U palijativnoj skrbi liječnik je zadužen za specifičnu skrb o pacijentu, ali i za poseban odnos s najužom obitelji i pacijentu bliskim osobama. Taj odnos, koji zahtijeva posebnu predanost i emocionalnu stabilnost liječnika, koji tada treba balansirati profesionalnost i ljudskost, a da pritom ne bude ni previše distanciran ni previše blizak kako bi mogao kvalitetno provoditi njegu, nešto je što strojevi i programi ne mogu zamijeniti.

Potreba za novom medicinskom etikom

Medicinska etika kao specifičan dio etike u praksi postoji već dugo. Štoviše, liječnici slove i kao preteče bioetike kao relativno nove grane etike (o čemu se detaljno govori u knjizi „Liječnici – preteče bioetike“ Nade Gosić3). Bazirana u deontologiji,4 medicinska etika usredotočena je na principe dužnosti liječnika u praksi. Iako su osnovne dužnosti u skrbi o pacijentu nešto što se ne mijenja, pristup pacijentu ipak više nije isti kao prije, a u budućnosti bi se mogao drastično promijeniti.

Već smo spomenuli problem manjka vremena i velike količine pacijenata u sustavu. To nažalost rezultira time da sve veći broj liječnika pacijente doživljava kao broj i ime uz koje stoji štoperica ili pješčani sat. Pacijent ulazi u ordinaciju, sat se okreće, i što se obavilo u vremenu dok pijesak ne iscuri, obavilo se. Mnogi liječnici se protive takvoj praksi i zahtijevaju bolje radne uvjete i više vremena za rad s pacijentima, no nažalost u praksi pacijenti svjedoče i sve većem broju liječnika koji su prihvatili tajmer-sustav i ne angažiraju se dalje od tog. U medicinsku praksu se sve više upliće i pravna, tužbe su sve češća pojava, a bolnice i liječnici se svim mogućim metodama pokušavaju zaštititi od za sebe negativnih posljedica, čak i ako bi se objektivno moglo reći da je odgovornost za neku pogrešku uistinu bila na liječniku, a ne „viša sila“.

Zbog takvih negativnih trendova u kojima liječnik provodi sve manje vremena s pacijentom – formulari za (uvjetno rečeno) informirani pristanak služe kao univerzalno osiguranje medicinskom sustavu, sve veći broj liječnika čak i davanje osnovnih informacija pacijentu svaljuje na medicinske sestre, pacijent je sve više „tužba u potenciji“, a sve manje „osoba kojoj treba cjelovito pristupati“ – jasno je da se treba ozbiljnije pristupiti problematici etičnog postupanja prema pacijentima, a neke (nadamo se ipak manjinu) liječnike podsjetiti i da je osnova uspješnog liječenja ipak u dobrom odnosu pacijent-liječnik. Kada se razvije kvalitetan odnos pacijent-liječnik, u kojem je naglasak na dobrobiti pacijenta, a ne na interesima liječnika (jer ipak je liječnik tu zbog pacijenta, a ne obrnuto), u kojem je pacijentu jasno da liječnik ulaže svu svoju ekspertizu u njegovu dobrobit i u kojem se razvije potpuno povjerenje pacijenta u liječnika, tada je pacijent također bolje suradljiv, skloniji pokušati i metode na koje se inače možda ne bi usudio, a ako i dođe do nepredviđene poteškoće ili pogreške, izglednije je da će i pacijent i obitelj razumjeti i prihvatiti ishod kao nešto što je u medicini uvijek rizični faktor umjesto da dođe do neugodnosti, čak i tužbi. Stoga je, za opću dobrobit svih uključenih, izrazito važno upravo liječnicima, odnosno studentima medicine, ugraditi jake osnove etike (u širem smislu riječi od medicinske etike) i inzistirati na jačanju empatije.

Mnogi liječnici koji aktivno sudjeluju i u raznim interdisciplinarnim skupovima, dodatno se educiraju i angažiraju te inzistiraju na strukturalnim promjenama unutar medicinskog sustava (a ne na dodatnim pravnim zaštitama) daju nadu ideji da će liječnik, upravo zbog humanosti i ljudske empatije, naprednim strojevima i programima unatoč, ostati neizostavan element medicinske prakse. No uz nove zahtjeve, metode i prakse, uistinu je potrebno ozbiljnije promišljati o novoj medicinskoj etici i ozbiljnijem uključivanju etike kao obaveznog predmeta u studijske programe medicine. Tu etiku bi svakako trebali timski predavati i filozofi etičari i liječnici jer u suvremeno, kaotično doba brzih promjena i sve većih izazova bez kvalitetne, interdisciplinarne suradnje, u kojoj nema mjesta izolaciji struke i guranju osobnog ponosa u prvi plan, ne riskiramo samo da nas zamijene strojevi. Riskiramo nešto mnogo gore – riskiramo da, gubitkom humanosti i empatije, sami postanemo strojevi.


1 Primjer stanja s narudžbama na preglede u Hrvatskoj:
http://www.hzzo-net.hr/dload/eListe/Broj_pacijenata_na_listi_narudzbi_po_ustanovama.html
2 Više o tom i još nekim predviđanjima za budućnost u „Homo Deus – A Brief History of Tomorrow“, Yuval Noah Harari, Vintage Popular Science, Penguin UK, 2017.
3 „Liječnici – preteče bioetike“, Nada Gosić, biblioteka Bioetika, Pergamena, Zagreb, 2015.
4 https://www.filozofija.org/rjecnik-filozofskih-pojmova/#D

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju: MEDIX, God. 28 Br. 153/154