Prof. Furio Pacini: Različiti pristupi u liječenju bolesnika s rakom štitnjače

S obzirom da se rakom štitnjače bave specijalisti različitih profila (endokrinolozi, internisti, specijalisti nuklearne medicine, onkolozi i kirurzi), često se istoj bolesti pristupa na različite načine. Više o pokušaju stvaranja jedinstvenih terapijskih algoritama te aktualnim smjernicama u Europi rekao je prof. Furio Pacini, profesor endokrinologije na Sveučilištu u Sieni, koji je na kongresu održao predavanje “Različiti pristupi u liječenju bolesnika s rakom štitnjače”

 

Iako rijetka maligna bolest, rak štitnjače predstavlja najčešći rak endokrinih organa i javlja se u otprilike 5% bolesnika s čvorovima u štitnjači. Njegova se incidencija, uslijed razvoja sve boljih dijagnostičkih metoda, u posljednjih godina povećava, a mnoge su europske i američke organizacije izradile smjernice utemeljene na iskustvu i kulturološkim značajkama pojedinih zemalja. O pojavi različitih pristupa u liječenju bolesnika s rakom štitnjače na kongresu je govorio uvaženi talijanski endokrinolog, prof. Furio Pacini, koji je sudjelovao u izradi smjernica Europskog društva za štitnjaču objavljenih 2006. godine.

MEDIX: Prof. Pacini, tko je sve sudjelovao u izradi Smjernica za liječenje i praćenje bolesnika s rakom štitnjače European Thyroid Associationa?

PROF. PACINI: Sudjelovao je niz stručnjaka različitih profila, s obzirom da je problem raka štitnjače u medicini multidisciplinaran. Konsenzus je postignut dogovorom endokrinologa, specijalista nuklearne medicine, patologa, kirurga i specijalista radioterapije, nakon godinu dana intenzivnog rada i komuniciranja. Smjernice su predstavljene u časopisu European Journal of Endocrinology početkom 2006. godine.

MEDIX: Koje metode liječenja raka štitnjače predlažu europske smjernice?

PROF. PACINI: Jedna od jeftinijih i provjerenih metoda liječenja koje možemo pružiti bolesnicima je kirurški zahvat. U slučaju citološkom punkcijom utvrđene dijagnoze raka štitnjače, totalna (ili subtotalna) tireoidektomija je standardni zahvat izbora kojim se smanjuje rizik od lokalnog recidiva, a smrtnost je gotovo nikakva ako ga izvode iskusni stručnjaci. Druga stavka kojom se bavimo u smjernicama je radiojodna ablacija ostatnog tkiva štitnjače. Ne preporučuje se svim bolesnicima jer određeni tipovi raka štitnjače toliko dobro reagiraju na operativni zahvat da nema potrebe za daljnjom radiojodnom ablacijom. To je prvenstveno tzv. skupina bolesnika s vrlo niskim rizikom, koja uključuje bolesnike s unifokalnim mikrokarcinomom (≤ 1cm), koji ne probija čahuru štitnjače i nema metastaza u limfnim čvorovima. Radiojodna ablacija je indicirana u visokorizičnoj skupni bolesnika, odnosno primjenjuje se postoperacijski u bolesnika koji imaju potvrđenu stalno prisutnu bolest ili recidiv bolesti. Ona tada smanjuje postotak recidiva, vjerojatno produljuje preživljenje i omogućuje rano otkrivanje tumorskog tkiva, odnosno recidiva bolesti.

MEDIX: Koji je po smjernicama najbolji način praćenja bolesnika?

PROF. PACINI: Praćenje bolesnika se u slučaju raka štitnjače mora provoditi do kraja života jer se recidiv bolesti može javiti i dvadeset godina nakon postavljene dijagnoze.

Najjednostavniji način praćenja bolesnika je periodičnom ultrasonografijom vrata i mjerenjem razina tireoglobulina (Tg). Nakon totalne ablacije štitnjače operacijskim odstranjenjem i primjenom radioaktivnog joda, razina Tg mora biti nemjerljiva, pa svako povišenje tog markera upućuje na povrat bolesti negdje u organizmu. U bolesnika kod kojih je bolest dobro sanirana operacijom i ablacijom radiojodom, praćenje se najčešće provodi jedanput godišnje. U uznapredovalim slučajevima i praćenje mora biti češće, obično svakih šest mjeseci.

MEDIX: Razlikuju li se europske smjernice od američkih?

PROF. PACINI: Postoje neke razlike, ali vrlo male. One se uglavnom odnose na kirurško liječenje, poslijeoperacijsku primjenu radioaktivnog joda i sustavno praćenje. Smjernice se zapravo podudaraju u oko 90% preporuka.

MEDIX: Kojim će se smjernicama dalje baviti European Thyroid Association?

PROF. PACINI: Prije posvećivanja idućim smjernicama, zadatak Europskog društva za štitnjaču je postići raširenije prihvaćanje postojećih. U Europi postoji barem 5-6 različitih smjernica; njemačke, talijanske, hrvatske… Idući zadatak stručnjaka koji se bave ovom problematikom je uskladiti postojeće smjernice i dogovoriti se oko univerzalnih algoritama koji bi se provodili u svim europskim zemljama.

MEDIX: Ima li spoznaja o novim čimbenicima rizika za razvoj raka štitnjače?

PROF. PACINI: Jedini okolni čimbenik koji se povezuje s rastom rizika za razvoj raka štitnjače je zračenje. To se odnosi na bilo koji oblik zračenja iz okoline, bilo da se radi o zagađenju ili dijagnostičko-terapijskoj primjeni u medicinske svrhe. Kao i većina drugih karcinoma, rak štitnjače najvjerojatnije je uzrokovan nasumičnim mutacijama tijekom života stanice štitnjače.

MEDIX: Koji oblik raka štitnjače predstavlja najveći terapijski problem?

PROF. PACINI: Najveći terapijski problem danas predstavljaju slabo diferencirani karcinomi štitnjače. Nemaju sposobnost apsorpcije radiojoda, pa u tim slučajevima koristimo operativni pristup i ukoliko je potrebno kemoterapiju. Moram napomenuti da kemoterapija nije vrlo učinkovita u liječenju raka štitnjače. Nadu pružaju novi lijekovi, u eksperimentalnoj fazi istraživanja, koji bi mogli pružiti mogućnost tzv. ciljane terapije raka štitnjače. Tako bi za otprilike pet godina i najteži bolesnici mogli imati odgovarajuću terapiju.

MEDIX: Imate li neku poruku za hrvatske liječnike?

PROF. PACINI: Želio bih poručiti da je u rješavanju problema raka štitnjače iznimno važna multidisciplinarnost i zajednički jezik svih stručnjaka koji se time bave. Druga važna poruka je da se bolesnici liječe što prije jer to povećava mogućnost za dugotrajno izlječenje.

Prof. Furio Pacini sa Sveučilišta u Sieni, Italija, naglašava kako se praćenje bolesnika s rakom štitnjače mora provoditi do kraja života jer se recidiv bolesti može javiti i dvadeset godina nakon postavljene dijagnoze

 


Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju: MEDIX, God. 14 Br. 75/76