Pluriperspektivizam integrativne bioetike

Prva bioetička konferencija u jugoistočnoj Europi održana je u Dubrovniku 2004. godine. Bio je to začetak projekta „europeizacije bioetike“. U to vrijeme „europeizirati“ bioetiku značilo je tek artikulirati nelagodu koja se pojavila diljem neameričkog dijela svijeta, prvenstveno u Europi (a osobito u Njemačkoj), zbog načelnog stava da će bioetika teško probijati svoj put opterećena predrasudom da se radi o na mala vrata uvezenim tipično američkim vrijednostima pragmatizma i principlizma. Bioetička se promišljanja „europeizacijom“ nastojalo približiti europskim vrijednostima i Potterovoj originalnoj zamisli prema kojoj bi bioetika trebala doprinijeti premošćivanju jaza između humanističkih znanosti i medicinske prakse. Posebna pozornost u tim nastojanjima posvećena je konceptu integrativne bioetike, koji je razvijen u okviru projekta bioetičke suradnje u području jugoistočne Europe, gdje Hrvatsko filozofsko društvo ima vrlo važnu ulogu. Kao svojevrsni vrhunac ove teorijske i metodološke „pripreme“ europeizacije, nedavno je u Njemačkoj objavljen dvojezični zbornik Četvrtog bioetičkog foruma čiji je domaćin bila Opatija. 

 

Stara je izreka da knjige imaju svoju sudbinu: ako su hrabre, tek je najavljuju, a, ako su brže od sudbine, nadmašuju je. Djelo kojemu je posvećen ovaj osvrt sadrži ponešto od obje ove karakteristike.

Kada je Ante Čović, pročelnik Katedre za etiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, glavni urednik Filozofskih istraživanja i Synthesis philosophicae i aktualni predsjednik Hrvatskog bioetičkog društva, 2004. u Dubrovniku pozdravljao sudionike Prve bioetičke konferencije u jugoistočnoj Europi, teško da je mogao slutiti kakvom dinamikom će se taj projekt „europeizacije bioetike“ dalje razvijati i kakve će mjerljive rezultate polučiti u sljedećih sedam godina. U to vrijeme „europeizirati“ bioetiku značilo je tek artikulirati nelagodu koja se pojavila diljem neameričkog dijela svijeta, prvenstveno u Europi (a osobito u Njemačkoj), da će bioetika teško probijati svoj put opterećena dojmom da se radi o na mala vrata uvezenim tipično američkim vrijednostima pragmatizma i principlizma, kao i da je najvažniji uzrok „dosadnosti“ (kako bi rekao Jonsen1) takve bioetike u sužavanju izvornog potterijanskog koncepta na već postojeću medicinsku etiku.

Europeizacija bioetike

Bioetička promišljanja „europeizacijom“ se nastojalo približiti europskim vrijednostima i Potterovoj originalnoj zamisli prema kojoj bi bioetika trebala doprinijeti premošćivanju jaza između humanističkih i biologijskih znanosti (pri čemu je Potter medicinu doživljavao kao primijenjenu biologiju). Bioetika je, dakle, prema Potterovom konceptu, trebala pomoći znanstvenicima u promišljanju i konceptualiziranju novih, odnosno rastućih problema s kojima se susreću u praksi, a za koje svojim obrazovanjem nisu bili spremni. U takvom duhu i s takvim programom „europeizacije“ postpotterovske bioetike formulirana je platforma „integrativne bioetike“ kao, kako će kasnije reći Hrvoje Jurić, „područja otvorenog susreta i dijaloga različitih znanosti i struka, vizija i svjetonazora, koji se okupljaju radi artikuliranja, rasprave i rješavanja etičkih pitanja koja se odnose na život u cijelosti i svakom svom dijelu, život u svim svojim oblicima, pojavnostima i stupnjevima, kao i životne uvjete općenito.2 Pri tom sagledavanju „pitanja života“, znanstvene perspektive postaju, kao u niti jednoj drugoj disciplini i praksi, ravnopravne izvanznanstvenima (umjetničkima, religijskima i drugima), a ovaj metodološki „pluriperspektivizam“ postaje gorivom integracije „orijentacijskog znanja“ koje pomaže promišljanju i rješavanju problema teorijske, odnosno praktične razine.

Ovakvo utemeljenje integrativne bioetike osnaženo je i obrađeno serijom od ukupno dvadesetak lošinjskih, odnosno riječkih „Dana bioetike“ i šest „Bioetičkih foruma za jugoistočnu Europu“, kao i bibliotekom od dvadesetak izdanja zagrebačke Pergamene, tri broja Etike i medicine, šezdesetak Bioetičkih svezaka, šest zbornika i nekoliko prijevoda pri Katedri za društvene znanosti riječkog Medicinskog fakulteta, koju je vodio Ivan Šegota, pionir bioetike u Hrvatskoj i korespondent Van Rensselaera Pottera. Kao svojevrsni vrhunac ove teorijske i metodološke „pripreme“ europeizacije, nedavno je objavljen i zbornik Četvrtog bio etičkog foruma, održanog u Opatiji početkom rujna 2008., u sklopu Devetog svjetskog bioetičkog kongresa, čiji je domaćin bila Rijeka, s prilozima dijelom na njemačkom a dijelom na engleskom jeziku.

Odrednice nove bioetike

Zbornik već u naslovu ističe pluriperspektivizam kao važnu odrednicu nove bioetike, a Ante Čović, u uredničkom predgovoru, tri razvojne faze bioetike: fazu nove medicinske etike, fazu globalne bioetike i fazu integrativne bioetike.3 U prvoj cjelini, naslovljenoj „Pluriperspektivizam u bioetici“, objavljeni su članci Günthera Pöltnera iz Beča („Pluralitet kao izazov integrativne bioetike“), Thomasa Sörena Hoffmanna iz Hagena, koji je, zajedno s Antom Čovićem, najzaslužniji za utemeljenje koncepta integrativnosti („Bioetika kao promišljanje života: prolegomena za jednu neredukcionističku bioetiku“), Michaela Fuchsa iz Bonna („Bioetika kao praktična znanost“), Ante Čovića („Integrativna bioetika i problem istine“), Pave Barišića sa Sveučilišta u Splitu („Pluriperspektivizam – temeljni uvjet ili isključenje istine?“), Boruta Ošlaja iz Ljubljane („Integrativna bioetika i pluriperspektivizam: k bioetičkom propitivanju postmoderne“), Kurta Waltera Zeidlera iz Beča („Ontološki pluralizam i pluriperspektivna bioetika“), Damira Smiljanića iz Novog Sada („Koliko perspektivizma bioetika može podnijeti?“), Vladimira Jelkića iz Osijeka („O perspektivizmu i njegovom značaju za bioetiku“), Milenka A. Perovića iz Novog Sada („Filozofsko-aksiološke osnove bioetike“), Valentine Kaneve iz Sofije („Kompleksnost praktičnog razmišljanja: ovisnost o univerzalnosti i kontekstu“) i Ute Müller iz Tübingena („Moralni pluralizam kao izazov za bioetiku“).

Druga cjelina, nazvana „Bioetika i priroda“, donosi priloge Dietera Sturme iz Bonna/Jüllicha („Priroda i svijest: temelji integrativne bioetike“), Norberta Walza sa Sveučilišta u Erlangenu-Nürnbergu („Integrativna bioetika i značenje prirodnih ‚činjenica‘“), Regine Kather iz Freiburga („Život kao metabolička reakcija – život kao dobro: diferenciranje i sinteza različitih koncepcija ne-ljudskog i ljudskog života“), Ute Kruse-Ebeling iz Dortmunda („Pluriperspektivizam i raspra oko moralnog statusa ne-ljudskog života“) i Katice Knezović iz Zagreba („Načelo retiniteta – pluriperspektivni pristup integrativnoj bioetici“).

U trećoj cjelini („Bioetika i društvo“) mjesto su našli Walter Schweidler s Katoličkog sveučilišta u Eichstättu-Ingolstadtu, koji je u međuvremenu preuzeo vođenje projekta razvijanja ustanovljenja zajedničkog magistarskog studija integrativne bioetike („Granice državne neutralnosti u bioetičkim konfliktima“), Klaus Thomalla s Ruhrskog sveučilišta u Bochumu („O pojmu ljudskog dostojanstva s gledišta integrativne bioetike“), Ivana Cifrić i Krunoslav Nikodem iz Zagreba („Stav prema životu kao bioetički izazov“), Hanna-Barbara Gerl-Falkovitz iz Dresdena („Tjelesnost i tjelesna otuđenost: kritički pogled na rodnu teoriju i protuplan“), Hrvoje Jurić iz Zagreba („Feminizam u svjetlu bioetičkog pluriperspektivizma“), Karel Turza iz Beograda („Bioetika i pravo“), Amir Muzur iz Rijeke („Kulturna antropologija: povijesnomedicinski i bioetički aspekti“) i Slobodan Loga iz Sarajeva („Etička načela u modernoj psihijatriji“).

U četvrtoj cjelini, naslova „Religijske perspektive u bioetici“, pišu Luka Tomašević s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu („Od medicinske etike do bioetike: razvitak u katoličkoj teologiji, kao i u američkoj i europskoj kulturi“), Velimir Valjan s Franjevačkog teološkog fakulteta u Sarajevu („Bioetička problematika kao poveznica kršćanstva i islama“), Dževad Hodžić s Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu („Strukture, opći konteksti i dodirne točke kršćanskog i islamskog diskursa u bioetici“) i Makoto Ono iz Osake („Mogu li budistička samožrtvovanja iz priča Jātaka biti motivacijskom osnovom prijenosa organa?“).

U posljednjoj, petoj, cjelini, tema je „Početak i kraj ljudskog života“, pa se u nju uklapaju Stephan Kampowski iz Vatikana („Neizvjesnost početka i autonomnost osobe – pogled na argument Jürgena Habermasa protiv liberalne eugenike“), Igor Čatić, Hrvoje Tiljak, Maja Rujnić-Sokele i Goranka Petriček iz Zagreba („Proces humane reprodukcije: prirodni model brizganja (injection moulding) živih i neživih tvari“), Jasminka Pavelić iz Zagreba („Genska terapija in utero: tko odlučuje umjesto ploda?“), Peter R. Ritter iz Bochuma („Praćenje umirućeg ili pomoć pri umiranju kao liječnički nalog“) i Bardhyl Çipi iz Tirane („Samoubojstvo i potpomognuto samoubojstvo – etička, filozofska i sudskomedicinska studija“).

Objavljivanje ovog djela pokazalo je sustavnost i kurioznu raznolikost pluriperspektivnog pristupa. Pa ipak, njegovu ispravnost potvrdit će otprilike istodobna difuzija vijesti o životu i djelu Fritza Jahra, njemačkog teologa i učitelja iz Hallea, koji je još 1927.4 imenovao i zacrtao bioetiku svih živih bića, dakle, ofilozofljenu i poopćenu bioetiku o kojoj se pisalo.5,6 Čak je i pluriperspektivizam, kao temeljni alat formiranja orijentacijskog znanja, otkrio svog „pretka“ u Jahrovom učenju o nužnosti sagledavanja različitih gledišta (Gesinnungseinstellungen) pri razmatranju svake ozbiljne teme (u nastavi).7 Očigledno, i integrativna bioetika i pluriperspektivizam „popunili“ su nedostajuće dijelove vlastite povijesne vertikale, a cjelokupna bioetika dobila je europsko rodoslovlje i logičnu, toliko očekivanu, korektivnu renesansu.

Ante Čović, ur.: Integrative Bioethik und Pluriperspektivismus / Integrative Bioethics and Pluri- Perspectivism.
Proceedings of the 4th Southeast European Bioethics Forum, Opatija 2008
Izdavač: Academia Verlag, St. Augustin, Njemačka
Godina izdavanja: 2011.
Format: 14,8 x 21 cm
Opseg: 343 stranice

 

Prof. dr. sc. Ante Čović, voditelj Katedre za etiku i pročelnik Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i prof. dr. sc. Walter Schweidler, u vrijeme nastanka slike profesor na Ruhr-Universität Bochum, a danas profesor na Katolische Universität Eichstätt-Ingosltadt, kodirektori stalne konferencije Bioetički forum za jugoistočnu Europu i nositelji međunarodnog projekta razvijanja bioetičke suradnje u jugoistočnoj Europi 


LITERATURA
1. Jonsen AR. Why has bioethics become so boring? J Med Philos 2000;25(6):689-99.
2. Jurić H. Uporišta za integrativnu bioetiku u djelu Van Rensselaera Pottera. U: Integrativna bioetika i izazovi suvremene civilizacije: zbornik radova Prvog međunarodnog bioetičkog simpozija u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, 31. III.-1. IV. 2006.), uredio Velimir Valjan (Sarajevo: Bioetičko društvo u BiH, 2007), 83 (77-99).
3. Čović A. Vorwort des Herausgebers. U: Integrative Bioethik und Pluriperspektivismus / Integrative Bioethics and Pluri-Perspectivism, uredio Ante Čović (Sankt Augustin: Academia, 2011), 9-10 (9-11).
4. Jahr F. Bio-Ethik: eine Umschau über die ethischen Beziehungen des Menschen zu Tier und Pflanze. Kosmos 1927;24(1):2-4.
5. Muzur A, Rinčić I. Fritz Jahr (1895-1953): the man who invented bioethics. Synthesis Philosophica 2011;26(1):133-9.
6. Rinčić I, Muzur A. Fritz Jahr: the invention of bioethics and beyond. Perspect Biol Med 2011;54(4):550-6.
7. Jahr F. Gesinnungsdiktatur oder Gedankenfreiheit? Gedanken über eine liberale Gestaltung des Gesinnungunterrichts. Die neue Erziehung 1930;12:200-2.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju: MEDIX, God. 17 Br. 96