Oktenidin dihidroklorid – novi topički antimikrobni agens za dezinfekciju rana

Oktenidin dihidroklorid (ili skraćeno: oktenidin) samostalno ili u kombinaciji s 2%-tnim fenoksietanolom (Octenisept) učinkovito je sredstvo za antiseptičko liječenje rana. S oktenidinom topička antimikrobna supstanca širokog spektra dostupna je za liječenje lokalnih inficiranih rana ili rana s visokim rizikom infekcija. Oktenidin je biokompatibilan i ne usporava proces cijeljenja rane. Ne apsorbira se i pokazuje rezidualan učinak od barem 24 sata. Iako se već mnogo godina naširoko koristi, još nije primijećena rezistencija na oktenidin i nije uočen alergijski potencijal

 

U procesu liječenja rana postoji velika opasnost od sekundarnih infekcija koje mogu spriječiti proces zacjeljenja i pretvoriti se u situaciju opasnu po život bolesnika. Pored odgovarajućeg čišćenja rana i kirurškog debridmana, stalne kompresije vena, ublažavanja pritiska (dekubitalni ulkusi), kontrole šećera u krvi i poboljšanja neishranjenosti i perfuzije, topički antiseptici mogu imati ključnu ulogu u sprječavanju ili liječenju lokalnih infekcija rana. Antiseptik se primjenjuje na ranu u svrhu smanjenja broja mikroorganizama do određene mjere, uzimajući u obzir odgovarajuće opterećenje krvi i bjelančevina. Pitten i suradnici definirali su smanjenje broja mikroorganizama do barem 5 loga za bakterije i 4 loga za gljive te 3 loga u slučaju opterećenja pune krvi ili bjelančevina u kvantitativnim suspenzijskim ispitivanjima kao osnovu za antimikrobnu učinkovitost za antiseptike primjenjivane na ranama.1

Iz rada njemačkih autora o antiseptičkoj obradi rana u kojem je praćena antimikrobna učinkovitost i neškodljivost uobičajeno korištenih agensa u liječenju kroničnih rana, samo se oktenidin dihidroklorid i poliheksanid navode kao učinkoviti i neškodljivi za bolesnika.2 U nastavku slijedi pregled objavljenih i neobjavljenih podataka dostupnih samo za oktenidin ili oktenidin u kombinaciji s 2%-tnim fenoksietanolom (zaštićeni naziv Octenisept) koji su relevantni za antiseptičko liječenje rana.

Svojstva supstance

Oktenidin dihidroklorid (oktenidin) kationički je bispiridinaminski spoj koji se znatno razlikuje od klorheksidina, a čija je posebna kemijska struktura opisana kao antimikrobni agens 1984. godine.4 Od tada se ova antimikrobna supstanca naširoko koristi u topičkim preparatima, posebno u kombinaciji s 2%-tnim fenoksietanolom za dezinfekciju kože i sluznice prije dijagnostičkih i kirurških intervencija i za liječenje rana. Molekula je stabilna u pH-opsegu od 1,6 do 12,2. Za razliku od klorheksidina, oktenidin nije osjetljiv na hidrolizu. U vodenim otopinama može se sterilizirati parom do 130oC. Važno je naglasiti da u liječenju rana oktenidinom nema smanjenog učinka zbog prisutnosti albumina, krvi (testirano do 10%) i mucina.1 U usporedbi s tim, za klorheksidin postoji smanjenje od 2,5 do 35 puta u učinkovitosti dodavanjem 8% seruma i oko 1 log koraka dodavanjem gnoja ili 25% krvi.

Učinkovitost

Oktenidin-dihidroklorid pokazuje široki spektar antimikrobne učinkovitosti s približno istom učinkovitosti prema gram-pozitivnim i gramnegativnim bakterijama, uključujući Antinomyces spp., klamidije i gljivice.4 Mikrobiostatička i mikrobiocidna učinkovitost je oko deset puta veća nego kod klorheksidina.5 Posebno značajna karakteristika je produženi učinak oktenidina koji može trajati barem 24 sata.6,7 Nema sporicidnog niti protozoocidnog učinka.

Razvoj rezistencije

Zbog nespecifičnog načina djelovanja kao površinski aktivni spoj, oktenidin nije pokazao niti jednu vrstu smanjenja antimikrobne učinkovitosti (in vitro) na multirezistentne bakterije.8-10

Biokompatibilnost

Za oktenidin je definiran indeks biokompatibilnosti (BI) i uspoređen je s ostalim antisepticima, kao što su benzalkonium klorid (BAC), cetilpirdinij klorid (CPC), klorheksidin diglukonat (CHX), mild silver protein (MSP), poliheksametilenbigvanid (PHMB), povidon jod u otopini (PVP-I(s)), povidon jod u masti (PVP-I), srebrni nitrat (AgNO3), srebrni (I) sulfodiazin (SSD) i triklosan (TRI).3 BI mjeri antibakterijsku aktivnost prema ispitivanim organizmima Escherichia coli i Staphylococcus aureus i citotoksičnost na murinske fibroblaste u kulturi. Definiran je posljedični BI bez dimenzija kao omjer koncentracije u kojoj je 50% murinskih fibroblasta oštećeno, a mikrobicidni učinak stvara barem 3 log10 (99,9%) smanjenja nakon kontaktnog vremena od 30 minuta. Oktenidin se pokazao kao najučinkovitiji agens s BI-om većim od 1 (tablica 1).3

Mikrocirkulacija

Na modelu mišjeg uha ispitivan je učinak oktenidina na mikrocirkulaciju.11 Za razliku od etanola i poliheksanida, oktenidin nije znatno smanjio funkcionalnu kapilarnu gustoću i stopu protoka eritrocita. Interakcija leukocita i endotelija znatno je povećana etanolom i poliheksanidom, dok nije bilo promjena s oktenidinom i kontrolom (fiziološka otopina). Uz iznimku oktenidina, svi ostali testirani antiseptici uzrokovali su znatno curenje za FITC-dekstran.

Lokalna podnošljivost i klinička učinkovitost

Kod dvadeset hospitaliziranih odraslih bolesnika s ulkusima na nozi lokalne i sistemske nuspojave oktenidina uspoređene su s fiziološkom otopinom u randomiziranoj jednostruko slijepoj studiji. Medicinska sestra je stavljala ispitivane otopine jednom dnevno na ulkuse pet dana tjedno tijekom dva tjedna. Prosječna količina proizvoda koja se koristila po bolesniku bila je 260 ml (opseg 90-430 ml), ovisno o veličini liječenog ulkusa. Oba ispitivana preparata dobro su se podnosila i nisu primijećene nikakve lokalne i sistemske nuspojave u svezi s primjenom oktenidin- dihidroklorida plus 2-fenoksietanola (interno studijsko izvješće).

Druga studija bila je aktivno kontrolirana, randomizirana dvostruko slijepa studija 47 bolesnika koja je uspoređivala antimikrobnu učinkovitost i lokalnu podnošljivost Octenisepta s Ringer-otopinom kada se primjenjuje na inficirane kronične ulkuse.13 Ispitivanje je provedeno prema dobroj kliničkoj praksi u bolnici specijaliziranoj za liječenje rana. Preparat se stavljao svakodnevno na ranu u razdoblju od četiri tjedana. Zacjeljivanje rana procjenjivalo se u smislu vizualnih znakova infekcije (crvenilo, edem/oticanje, limfangitis), granulacija, fibrinoznog ovoja i planimetrijskog mjerenja područja rane. Od ukupnog broja ispitanika, 43 bolesnika završilo je ispitivanje prema protokolu. Znakovi infekcije jasno su se smanjili tijekom liječenja. Postojala je značajna razlika između ispitivane i Ringer-otopine (p = 0,041 PP analiza, resp. p = 0,051 ITT analiza, jednostrana ispitivanja). Primjena ispitivane otopine znatno je povećala granulaciju (p = 0,014 PP analiza, resp. p = 0,034 ITT analiza, jednostrana ispitivanja). Razlika liječenja u svezi područja rane nije primijećena. Rijetko su zabilježene nepoželjne reakcije u obje grupe. Kao zaključak, prema kliničkim uvjetima ovog ispitivanja, in vitro citotoksičnost ispitivane otopine nije nepoželjno utjecala na klinički ishod. Korištena za lokalno inficirane kronične rane, ispitivana otopina brzo je smanjila znakove infekcije i tako je dovela do povećanja granulacije u usporedbi s Ringer-otopinom.

Alergičnost

Od uvođenja oktenidina 1984. godine nema potvrđenog slučaja kontaktne alergije na tu molekulu.

Apsorpcija

Farmakokinetička svojstva oktenidina ispitivana su nakon oralne primjene kod miševa, štakora, Beagle pasa i nakon topičke primjene kod miševa (interna studijska izvješća). Rezultati pokazuju da oktenidin nije sistemski dostupan nakon dermalne primjene, a nakon oralne primjene apsorbirane su samo količine u tragovima. Kod štakora nakon umjetno induciranih rana, oktenidin je primijenjen jednom dnevno tijekom devet dana na ranu. Preparat nije uopće otkriven u serumskim sondama (granica detekcije: 40 ng/ ml) čime se ukazuje da se supstanca gotovo ne resorbira kada je primijenjena na ranama.

Dvadeset hospitaliziranih odraslih bolesnika (u dobi od 61-93 godine) s ulkusima nogu liječeno je Octeniseptom ili fiziološkom otopinom u randomiziranoj jednostrukoj slijepoj studiji. Medicinska sestra stavljala je ispitivane otopine jednom dnevno na ulkuse pet dana tjedno tijekom dva tjedna. Niti jednom oktenidin nije otkriven u uzorcima krvi (donja granica detekcije 5 ng/ml), što ukazuje da supstanca nije bila resorbirana kod primjene na rani.

TABLICA 1. Koncentracija antiseptičkog agensa u mediju stanične kulture s 10% FBS seruma koji stvara 3 log10 smanjenje nakon 30 minuta izloženosti pri 37ºC na E. coli i S. aureus utvrđenih kvantitativnim testom suspenzije i posljedičnim indeksom biokompatibilnosti (BI) na E. coli i S. aureus3


LITERATURA
1. Pitten FA, Werner HP, Kramer A. A standardized test to assess the impact of different organic challenges on the antimicrobial activity of antiseptics. J Hosp Infect 2003;55(2):108-15.
2. Kramer A, Muller G, Assadian O. Indications and agent selection for the antiseptic therapy of secondarily healing wounds. GMS Krankenhhyg Interdiszip 2006; 1 Doc 32.
3. Muller G, Kramer A. Biocompatibility index of antiseptic agents parallel assessment of antimicrobial activity and cellular citotoxicity. J Antimicrob Chemoter 2008;61(6):1281-7.
4. Bailey DM, DeGrazia CG, Hoff SJ, et al. Bispyridinaminies: a new class of topical antimicrobial agents as inhibitors of dental plaque. J Med Chem 1984;27(11):1457-64.
5. Sedlock DM, Bailey DM. Microbicidal activity of octenidine hydrochloride, a new alkanediylbis (pyridine) germicidal agent. Antimicrob Agents Chemother 1985;28(6):786-90.
6. Dettenkofer M, Jonas D, Wiechmann C, et al. Effect of skin disinfection with octenidine dihydrochloride on insertion site colonization of intravascular catheters. Infection 2002;30(5):282-5.
7. Dettenkofer M, Wilson C, Gratwohl A, et al. Skin disinfection with octenidine dihydrochloride for central venous catheteter site care: a double-blind, randomized, controlled trial. Clin Microbiol Infect 2010;16(6):600-6.
8. Al-Doori Z, Goroncy-Bermes P, Gemmell CG; Morrison D. Low-level exposure of MRSA to octenidine dihydrochloride does not select for resistance. J Antimicrob Chemother 2007;59(6):1280-1.
9. Gradel KO, Randall L, Sayers AR, Davies RH. Possible associations between Salmonella persistence in poultry houses and resistance to commonly used disinfectant and a putative role of mar. Vet Microbiol 2005;107(1-2):127-38.
10. Langsrud S, Sundheim G, Borgmann Strahsen R. Intrinsic and acquired resistence to quaternary ammonium compounds in food-related Pseudomonas spp. J Appl Microbiol 2003;95(4):874-82.
11. Langer S, Sedigh Salakdeh M, Goertz O, Steinau HU, Steinstraesser L, Homann HH. The impact of topical antiseptics on skin microcirculation. Eur J Med Res 2004;9(9):449-54.
12. Kramer A, Roth B, Muller G, Rudolph P, Klocker N. Influence of the antiseptic agents polyhexanide and octenidine on FL cells and on healing of experimental superficial aseptic wounds in piglets. A double-blind, randomised, stratified, controlled, parallel-group study. Skin Pharmacol Physiol 2004;17(3):141-6.
13. Vanscheidt W, Bar M, May TW, Siebert J. Affecting the wound healing process of chronic ulcera by an octenidine base

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju: MEDIX, God. 16 Br. 87/88