Odgovornost i odnos društva prema oboljelima od posttraumatskog stresnog poremećaja

U rehabilitaciji i punoj reintegraciji oboljelih od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) u društvo, osobito kada je riječ o posljedicama ratnih trauma, najveća odgovornost je na nadležnim institucijama, ali i na društvu u cjelini, koje bi trebalo doprinijeti izgradnji pozitivnog odnosa prema oboljelima. Najvažniji činitelji u dinamici tog odnosa, od Domovinskog rata do danas, nerijetko su svojim potezima ili propustima pridonosili i doprinose retraumatizaciji. Danas se bilježi paradoksalna društvena situacija u kojoj se nalaze oboljeli od PTSP-a, koja nas treba motivirati da, razumijevajući i poštujući temeljne vrijednosti života, budemo oni koji „liječe“ 

Odgovornost prema nekome ili nečemu pretpostavlja moralnu kategoriju, a u širem smislu bitno zadire i u etiku. Društvo, kao subjekt, u mnogim svojim aspektima, od političkih, socijalnih do pravnih, iskazuje svoj odnos i odgovornost prema članovima ili određenim skupinama tog istog društva. Vrlo česta sintagma – da je jedno od najvažnijih mjerila razvijenosti i moralnosti jednog društva odnos prema najugroženijima i hendikepiranima – bez sumnje se može primijeniti i na osobe oboljele od posttraumatskog stresnog poremećaja. U našoj društvenoj zbilji promišljamo kompleksnost odnosa i poziciju čovjeka koji se razbolio u iznimno traumatskom okruženju tijekom Domovinskog rata.

Autorima ovoga osvrta nije namjera raspravljati, u užem smislu, o etiologiji, patogenezi, kliničkom izričaju ili terapiji posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), iako bi se i u tom kontekstu puno toga moglo reći, pa čak i suprotstaviti postojećim stručnim klišejima i standardima.

No, postaviti pitanje: je li „hrvatski“ PTSP poseban, prepoznatljiv; ima svog smisla jer proizlazi iz traumatskih iskustava, iz rata koji je bio obrambeni, koji je branio i na koncu iznjedrio temeljne ljudske vrijednosti kao što su identitet, opstojnost, pripadnost i sloboda. U takvom traumatskom okruženju svaki branitelj je davao sve od sebe, svu svoju mentalnu i fizičku energiju, duboko svjestan vrijednosti koje brani. Te činjenice su temelj u promišljanju zašto je relativno mali broj branitelja tražio stručnu pomoć zbog psihičkih problema dok je trajao Domovinski rat.

Postavlja se pitanje što je još utjecalo na posebnost u nastanku i razvoju PTSP-a kod hrvatskih branitelja, te što je sve utjecalo na dinamiku odnosa društva prema ratnim veteranima oboljelima od PTSP-a.

Nacionalni ponos i politika

Nacionalni ponos obilježio je vrijeme rata i kraće vrijeme poraća. Količina pozitivnog emocionalnog ozračja prema braniteljima u to vrijeme predstavljala je značajni „gromobran“ u generiranju polimorfnih psihičkih smetnji posttraumatskih obilježja.

Politika, pak, po svojoj definiciji podrazumijeva plemenite nakane u radu za opće društveno dobro, a nažalost, nerijetko se iskazuje u paradoksalnom svjetlu s problematičnim odlukama i odnosima te dalekosežnim posljedicama. Neposredno po završetku Domovinskog rata „politika je priznala i prihvatila“ svu ozbiljnost psihičkih smetnji koje su generirane traumatskim iskustvima iz rata, potrebu za njihovim liječenjem i rehabilitacijom. Istovremeno se činilo da je službena politika kroz sve uredbe, propise i zakone koje je donosila u to vrijeme, pokazivala primjereno iznijansirani senzibilitet prema psihički oboljelom vojniku. No nedugo poslije, u kasnim 90-ima, pa sve do danas, dijelom se postupno mijenja politički kontekst, a s tim i opće ozračje u društvu, te odnos prema oboljelima od PTSP-a dobiva sve disonantnije tonove.

Socijalni i ekonomski kontekst

Socijalna i ekonomska situacija u Hrvatskoj nakon Domovinskog rata nesumnjivo je doprinijela dodatnoj traumatizaciji oboljelih. Nezaposlenost, gubitak radnog mjesta nakon dolaska iz rata, propadanje tvrtki, besperspektivnost, te konačno egzistencijalna ugroženost, biljeg su toga vremena, što je snažno poticalo i podržavalo emocionalnu i psihičku nestabilnost oboljelog od PTSP-a. Jedno od mogućih rješenja u zbrinjavanju oboljelih bilo je kroz neprijeporni invaliditet i životnu disfunkciju definirati umirovljenje i radnu nesposobnost. To su najčešće bila instant- rješenja što je ubrzo postupno počelo lučiti loše učinke na psihičko stanje oboljelih. Najčešće bi govorili da se osjećaju izgubljeni, nesposobni, odbačeni, iako im se subjektivno činilo da bi još mogli puno dati zajednici i društvu, usprkos psihičkim smetnjama. Mnogi su počeli bježati i „liječiti se“ alkoholom, drogom, bježati od samih sebe i drugih. Nisu izdržavali u dugotrajnim terapijskim postupcima. Raspadale su se obitelji ili ih uopće nisu mogli ostvariti. Dešavala se opća kronifikacija njihove temeljne psihičke bolesti (PTSP), ali i njihovog života uopće.

Uloga medija i odgovornost službi za zaštitu mentalnog zdravlja

Mediji su sve pratili i nerijetko, umjesto objektivnosti koja se u ovom slučaju uvijek treba oslanjati na struku (psihijatriju, psihologiju), bili bliski politici i „njenim dnevnim potrebama“, kreirajući tako javno mišljenje i mijenjajući percepciju prosječnog građanina prema oboljelima od PTSP-a.

Psihijatrija, odnosno svi mi koji smo dio te struke, moramo imati značajno mjesto u kreiranju odnosa društvene zajednice prema bolesnicima. Nekad nam se čini da smo nemoćni pred krutom birokracijom, općom krizom, politikom, medijima, stigmom. Međutim, svijest o vlastitom znanju, sposobnosti bez alternative, superiornosti u promišljanju o mentalnom zdravlju, a o etičkoj i moralnoj utemeljenosti da ne govorimo, daje nam za pravo – ali i obvezu – ne šutjeti. Naša relativna pasivnost otvara prostor svima drugima da uskaču u naše kompetencije. Naši bolesnici, u ovom slučaju oboljeli od PTSP-a, to će itekako osjetiti i kazati nam „znam ja da mi vi želite pomoći, ali kako ću ja protiv svih i svega drugog“. Tu je naša odgovornost najočitija.

Kako se, primjerice, moglo dogoditi i još uvijek se događa, da jedna stručno, moralno i etički, najblaže rečeno, nespretna administrativno-politička odluka dobije svjetlo dana bez naše promptne i rezolutne reakcije? Dakle, određen je datum (31. prosinca 2005. godine) nakon kojeg se doslovno više nije „priznavala“ dijagnoza PTSP-a kod branitelja. Pojednostavnjeno, svi oni, kojima se stjecajem različitih okolnosti, dijagnoza kroničnog PTSP-a prvi puta službeno administrirala nakon tog datuma „nemaju i ne mogu imati“ PTSP koji je posljedica proživljenih teških trauma tijekom Domovinskog rata!? Nevjerojatno i za laika! Je li moguće da se nitko od nas nije oglasio, stručno, argumentirano, čak niti nakon pet godina? Koliko je tek ova činjenica patogena, retraumatizirajuća za oboljele, poruka nerazumijevanja, nemarnosti.

Od pobjednika do gubitnika i marginalca

Postavlja se pitanje kakav je danas odnos društva prema oboljelima od PTSP-a i braniteljima uopće. Što se uistinu dogodilo da sada možemo bez pretjerivanja govoriti o „hrvatskom paradoksu“, da je 15 godina nakon završetka ratnih stradavanja, branitelj „prošao put“ od pobjednika, glorificiranja do gotovo gubitnika i marginalca. Takav primjer odnosa, zahvalnosti društva prema onima koji su zaslužni za temeljne životne vrijednosti kao što su sloboda i mir, a uz to su još i stradali, razboljeli se, na sve je načine teško razumljiv. Teško da će se ovakav primjer naći u današnjoj civilizaciji i zato je paradoksalan.

Konačno, postavlja se pitanje tko je „kriv“, tko ili što je u ovoj dinamici i kolopletu odnosa „najslabija karika“.

Tijekom 2010. godine autori su ovoga osvrta kroz nestrukturirani intervju „proveli“ pedesetak veterana Domovinskog rata oboljelih od kroničnog PTSP-a. Jedno od pitanja bilo je: „Kako se danas osjećate i što vam je najteže?“ Naravno da su dobiveni raznovrsni odgovori jer je i pitanje „široko“ postavljeno, no vrlo je indikativno i uočljivo da su svi bili složni u stavu da im je najteži odnos društva prema njima koji su opisivali kao „loš, obezvrjeđujući, odbacujući, ljigav“. Sapienti sat!

Zaključak

Možemo li se, izgubljeni u civilizacijskom bespuću nove filozofije života koja štuje imati, a ne biti, ipak vratiti temeljnim vrijednostima života i onda spontano „liječiti“ bolesne odnose, biti više senzibilizirani, posebice prema onima koji su se razbolijevali dajući sebe za te temeljne vrijednosti.

Ako odgovor na ovo pitanje potraži svatko u sebi i uoči svoj dio odgovornosti prema društvu, za desetak godina ćemo o istoj temi, nadamo se, pisati u vedrijim tonovima.
 


Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju: MEDIX, God. 16 Br. 89/90