MEDIX, God. 27 Br. 150/151  •  Kolumna  •  Bioetika HR ENG

Je li demokracija opasna po zdravlje?

Maja Vejić

U globalnoj situaciji u kojoj se nalazimo, stavljanje kolektiva ispred tvrdoglavih pojedinaca očito je nužno, no trebali bismo aktivno djelovati tako da prisile i ograničavanja ipak ostanu na izvanrednim situacijama i u ekstremnim slučajevima, dok se aktivno radi na edukaciji, razvijanju svijesti i radu na kvalitetnoj komunikaciji. Možda je previše optimistično, no optimizam i vjera u ljudski potencijal ipak se čine kao onaj nužni sastojak koji nas na kraju dana čuva od tog da kliznemo u moralni relativizam, makar iz najboljih namjera

Sudeći prema otporima javnosti antipandemijskim mjerama, unatoč sve očitijem pucanju sustava po šavovima, demokracija je najgora stvar koja se mogla dogoditi javnom zdravstvu. Koliko god željeli vjerovati u razum, edukaciju i sposobnost ljudskog uma da logički zaključuje, izgleda da su neke stvari ipak preapstraktne, možda čak i prestrašne, pa ih ljudi jednostavno ne žele vidjeti. Zatvaraju oči pred očiglednim. Zašto dolazi do tolikog otpora javnosti, teško je ustanoviti, a još teže naći za 21. stoljeće prihvatljivo rješenje. Kako onda zaštititi javni interes, a ne povrijediti individualna prava?

Dio problema je svakako u ljudskom odbijanju promjena. Ljudi vole navike, rutine, svi imamo male osobne običaje koji nam daju osjećaj stabilnosti i sigurnosti. Ne volimo čuti da nešto radimo pogrešno, naročito ako je to nešto u čemu uživamo. Lakše je reći da liječnici lažu, manipuliraju i nekog mrze, nego prihvatiti da npr. višak masti uistinu čepi žile, da pretilost nije estetski, nego zdravstveni problem, da je pušenje opasno i za pojedinca i za okolinu, da višak alkohola mrcvari jetru, da antivakseri uništavaju zdravlje svima.

Odbijanje činjenica nažalost ne negira činjenice. To što smo odlučili da npr. debljina nije opasna za zdravlje, da pretilost ne postoji kao zdravstveni problem nego je kulturološka opsesija određenom estetikom i da liječnici samo šire propagandu, nažalost ne utječe na realnost. Možemo odlučiti što god nam drago – jer lakše je gurnuti prste u uši i vikati, nego promijeniti životne navike – ali činjenice i dalje ostaju činjenice, i srce pretile osobe se i dalje napreže da bi pumpalo krv kroz začepljene žile, a srce pothranjene osobe se muči manjkom energije i materijala. Sviđalo se to nama ili ne – tijelo je tijelo, i najviše voli biti upravo u onim okvirima koji kao papige ponavljaju „zločesti doktori hejteri“.

Dim u plućima nikad neće biti zdrav, o kojoj god varijanti cigarete se radilo, jetri i bubrezima će višak alkohola uvijek biti opterećenje i problem. Manjak fizičke aktivnosti će uvijek voditi u atrofiranje mišića, ne peru li se zubi, to će uvijek rezultirati kvarovima, truleži i ispadanjem.

Život nije fer, i moramo sami brinuti o sebi.

Iako zvuči tako jasno, očigledno i razumljivo, povijest pokazuje da ljude na brigu o sebi treba tjerati. Izgleda da mozak iz nekog razloga odbija prihvatiti štetnost ičega što se ne vidi izravno i odmah. Nitko od nas si neće ubosti iglu u uho, odrezati ruku ili gledati u jako svjetlo, a samo spominjanje takvih primjera zvuči kao banaliziranje i pretjerivanje, jer naravno da si nećemo napraviti nešto što boli i šteti.

A unatoč dokazima, primjerima, snimkama, objašnjenjima, upozorenjima i svemu ostalom svejedno si kao vrsta svakodnevno štetimo. Elan kojim pojedinci brane svoje pravo na glupo ponašanje i nezdrav život dolazi do apsurdnih razina. Od ovisničkog „od nečeg moram umrijeti“ (ipak, ako se kao odgovor na tu izjavu ponude sjekira ili metak, vrlo je neizgledno da će se ta osoba ubiti), do teorija zavjera na razini ridikuloznih SF filmova, ljudi će izgleda izmisliti bilo što prije nego prihvate da rade glupost.

I dobro, koliko god to možda nehumano zvuči, za mnogo toga bi se moglo reći „sam pao, sam se ubio“ i jednostavno ih pustiti da si škode. No što napraviti kada odluke pojedinaca ugrožavaju kolektiv?

 

Novak Đoković digao je prašinu svojim stavovima o cijepljenju. No iako je iza njega stala vojska antivaksera, virus nažalost nije žuta loptica i ne može ga se odbiti reketom. Zasad je zbog svoga protuznanstvenog pristupa ostao bez važnog turnira, ali ono što riskira djelujući kao javna osoba mnogo je važnije od ikakve sportske titule, a to je zdravlje. Čudi da jedan sportaš, a sportaši obično koriste svoju slavu i položaj za promoviranje zdravog života, istupa tako nesportski i neodgovorno

Zakoni, ograničenja, paternalizam?

Koliko ljudi mrze kad im se kaže „gle, ako ne razumiješ sam, morat ćemo ti zabraniti“ možda se najbolje vidi na mukama koje mnoge države vode s pušačima. Zabrane pušenja na javnim mjestima i protestiranje protiv istih, bijes koji obuzme prosječnog pušača kad mu se kaže da njegov dim truje i nepušače, njihovo apsurdno zahtijevanje da im se dopusti da njihova ovisnost bude iznad prava drugih ljudi na zaštitu zdravlja, dugoročna neučinkovitost edukacijskih kampanja protiv pušenja, neučinkovitost educiranja koje pada pod estetskim trendovima (pa se cigareta vidi kao dio modnog izričaja, a ne kao za zdravlje opasna stvar) bacaju u očaj i ubijaju optimizam da će ikoja kampanja za javno zdravlje ikad uspjeti.

Ako nešto tako vidljivo kao što je dim, nešto uslijed čega ljudi naočigled izlaze iz klubova kašljući i iziritiranih glasnica, a smrad nikotina još danima izlazi i iz odjeće, kose i svake pore kože, čak i nepušačima, ne uspijevaju javnosti utuviti u glave da je to nešto što ne valja, koliko izgleda onda imamo u borbi protiv manje vidljivih pošasti? A kad se u priču umiješaju i dezinformacije, teorije zavjera i neobjašnjiva mržnja prema znanosti i obrazovanju, situacija se čini beznadnom.

Možda su ljudi kao vrsta jednostavno mazohostični suicidalci?

Uz rizik da sve zvuči ekstremno pesimistično, koje drugo objašnjenje ponuditi ako je populacija sklonija povjerovati da ih ljudi-gušteri žele čipirati, nego da ih liječnici pokušavaju barem donekle zaštititi od virusa na koji smo još nenaviknuti i koji se ekstremno brzo širi?

Grad kojem je kontra moda

Posljednji u nizu poražavajućih primjera masovnog negiranja činjenica i zatvaranja očiju je Split. Grad koji je svoje uvik kontra odlučio shvaćati predoslovno i po svaku cijenu. Prije nekoliko mjeseci tamo se moglo svjedočiti velikim prosvjedima protiv COVID mjera na kojima se moglo čuti svašta i vidjeti svakog. Upravo to navodi na razmišljanje zašto dolazi do masovnog otpora. Dok su neki od prosvjednika bili čistokrvni „antiprotivni“, koji su uvijek protiv svega i čega god, pa se pozivalo i na nacionalizam, vjerska opredjeljenja i ostale apsolutno nepovezane stvari (jer virus ne bira ni po nacionalnosti ni po vjeri, niti se cijeli svijet urotio da baš nas Hrvate zatvori i nadzire), neki bili fokusiraniji pa se samo protivili mjerama i pozivali na autonomiju u odlučivanju o zdravstvu (legalno doduše, ali površno), bilo je tu i ljudi koji su došli postaviti legitimna pitanja i uputiti u to da u javnom diskursu nedostaje informacija i jasnih objašnjenja.

Upravo bi njih trebalo čuti, poslušati i ne trpati u isti koš s teoretičarima zavjera. Jer poanta informiranog pristanka je informiranost, a činjenica je da informiranost i razumijevanje često izostaju, i kod pristanaka i kod odbijanja podjednako. Već je bilo priče o problemu komunikacije struke i javnosti; pa da ne duljimo, samo treba ponoviti: ljudi ne vole čuti da su sami krivi, lakše je kriviti neku nevidljivu, zločestu silu. A dok teoretičari zavjera pišu i govore na sve strane, sveprisutni su, aktivni i govore široj populaciji razumljivijim jezikom, koristeći primjere koji što ih se više puta čuje, zvuče realističnije, struka uporno koristi opskurne konstrukcije, stručnu terminologiju i obraća se javnosti svisoka. Ne čudi stoga jačanje teoretičara zavjere i sklonost naroda da vjeruje anonimcu s interneta „koji zna djevojku koja je nakon cijepljenja nešto...“, nego da povjeruju liječniku koji će uz mnoštvo latinskih pojmova na TV-u objašnjavati zašto se navodnoj djevojci to nešto nije nikako moglo dogoditi.

No u Splitu se trenutačno događa nešto drugo. Iako i liječnici i mediji sve glasnije i sa sve jasnijim primjerima predočavaju sve gore i opasnije stanje u gradu, realnost se ne probija u masovnu svijest. Splićane izgleda ili nije briga ili ne žele da im bude bolje, jer teško je zamisliti da u gradu s toliko stanovnika stvarno većina – ne razumije.

Splitski KBC jedva diše. Doslovno. Uvedeni su kilometri i kilometri cijevi za plinove, primarno za kisik. Iako infektolog Ivo Ivić, dr. med., i ravnatelj KBC-a prof. dr. sc. Julije Meštrović, prim. dr. med., već očajnički i uz ilustracije pokušavaju objasniti građanima da je sustav pred slomom, da je gotovo pola bolnice prenamijenjeno u COVID odjel, da nedostaje osoblja, sestre i liječnici padaju s nogu, a u pomoć je moralo stići i 18 dodatnih medicinskih sestara, od čega osam iz drugih gradova, uz odgođene operacije i preglede, građani ne odustaju. Ne cijepe se, ne poštuju mjere, štekati su puni, riva je puna, grle se, ljube, za blagdane se slavilo kao da sutra ne postoji. Mrze se novinari, mrze se liječnici, pišu grafiti, odbija se suradnja. Ironično, jedan od glavnih argumenata je „nisu druge bolesti nestale, zašto ne možemo na preglede“, a odbijaju čuti da na druge preglede ne mogu baš zato jer su sami razbili zdravstveni sustav. Iz nekog razloga, teško je shvatiti da više zaraženih znači i više hospitaliziranih, a da svaki hospitalizirani znači mjesto manje u bolnici za te druge bolesti. Ukoliko bolnica cijela postane COVID odjel, a kako je krenulo, postat će, onda bi građanima trebalo jasno i glasno reći: Ne možete u bolnicu na druga liječenja, jer ste tako sami odlučili kad ste se ljubili i grlili sa svima redom na dočeku Nove godine!

No što napraviti?

Snažne države ili smrt demokracije?

Neke države su digle ruke, priznale da se u ljudski razum, empatiju i odgovornost očito ne može pouzdati, i počele „lupati gdje boli“. Umjesto objašnjenja – zakoni – umjesto argumentacije – kazne. Novak Đoković može izigravati žrtvu koliko hoće, ali Australija je bila jasna – naš teritorij, naša pravila. Može se reći da je Đoković žrtva nameta i ugnjetavanja osobne slobode, ali se objektivno to

isto može reći i malo drugačije – tenisač je sam izabrao žrtvovati važan turnir uime osobnog stava i uvjerenja. Jer, svatko ima pravo na svoj stav, ali zakon je zakon, i ukoliko se stav i zakon ne podudaraju, zakon ima prednost.

I to bi trebalo biti nešto što ne smijemo zaboravljati kad se pozivamo na razna prava i osobne slobode. Demokracija ne znači kaos i samovolju svakog pojedinca, demokracija samo znači pravo naroda da sam bira vlast. A vlast je ta koja na kraju ima zadnju riječ. Zakoni i kazne služe upravo tome da se održava balans i osigura društveno prihvatljivo ponašanje bez da se pritom oslanjamo samo na (očito klimavu i nepouzdanu) osobnu odgovornost pojedinca. Sloboda dolazi u paketu s odgovornošću, a zakon je taj koji služi kao osiguranje da je svima jasno što se smije, a što ne. Čak i ako im nije jasno zašto, jasno je da kršenje zakona znači kaznu.

Druga prednost demokracije je javna rasprava i mogućnost promjena zakona, pravila i praksi. No demokratski procesi su također propisani, podliježu pravilima i ne provode se na brzaka zato što se nekom nešto sviđa ili ne.

Zašto su onda pitanja javnog zdravstva toliko podložna nerazumnim zahtjevima i pobunama? Vjerojatno zato što su to također i najosobnija pitanja, a ljudi su nerijetko ipak primarno sebični. I dok je razumljivo da pitanja zdravlja budu vrlo prisutna u javnom diskursu i da ljudi imaju pravo postavljati pitanja i dobiti sve informacije koje se tiču vlastitog im tijela i da svakim novim medicinskim saznanjem neke teme i ponovo otvaramo te mijenjamo zakone, to ne bi smjelo značiti odobravanje potpune samovolje.

Ipak, granica između zakonskog djelovanja unutar okvira demokracije i paternalizma nezgodno je tanka. Koliko nameta je legitimno prije nego se ljudi opravdano pobune?

Neke države počele su naplaćivati troškove liječenja necijepljenima koji završe hospitalizirani. Po istom principu moglo bi se penalizirati i druga neodgovorna ponašanja, naročito ponovljene prijestupnike (primjerice alkoholičare koji opetovano dolaze na ispumpavanje želuca). Takva mjera u situaciji s pandemijom zvuči kao dobro rješenje jer su sva druga ponuđena bila neuspješna. Ni izbor nije ugrožen, makar se izbor između kazne i poslušnosti možda čini ciničnim. No ako pogledamo kako funkcionira bilo koji zakon, radi se upravo o istom principu – prekršiš zakon, dobiješ kaznu.

Problem je u tom kako formirati takve zakone kad je u pitanju tako kompleksna stvar kao što je zdravlje. Koje ponašanje bi trebalo biti zakonski kažnjivo, a koje ne, tko bi trebao i kako složiti tu vrijednosnu listu? Kako provoditi nadzor? I kako ne kliznuti u zdravstvenu diktaturu? Zakonski nameti u zdravstvu moralno su problematična tema, baš zbog toga što ponekad očito jedina rješenja, koja su u javnom interesu, istovremeno predstavljaju potencijalno otvaranje vrata opasnom uplitanju u tjelesnu autonomiju.

Utilitarizam protiv demokracije

Na kraju, opet smo bez rješenja. Utilitarizam je u malim dozama dobar, ali bi ipak trebao biti nekakav prosvjetiteljski, obrazovani utilitarizam. Dobrobit zajednice stavljena na prvo mjesto, ali uz masovni informirani pristanak. Ipak, od svakodnevnih malih sebičnosti do globalnih agresivnih sebičnosti, nada u svijest pojedinca o općem dobru klimava je.

Kako postupiti? S jedne strane, odluke o nametanju odgovornog ponašanja kroz ograničenja i penalizacije su očigledno jedino što funkcionira, s druge, dugoročno i u kontekstu šire slike, takvi nameti su nerijetko nelegitimni i moralno neprihvatljivi. Postoji li uopće rješenje koje bi istovremeno bilo i moralno i učinkovito kada se radi o milijardama ljudi i milijardama viđenja, stavova i ideja?

S utilitarizmom kao S.O.S. kočnicom demokracije treba baratati vrlo oprezno. U globalnoj situaciji u kojoj se nalazimo, stavljanje kolektiva ispred tvrdoglavih pojedinaca očito je nužno, no trebali bismo aktivno djelovati tako da prisile i ograničavanja ipak ostanu na izvanrednim situacijama i u ekstremnim slučajevima, dok se aktivno radi na edukaciji, razvijanju svijesti i radu na kvalitetnoj komunikaciji. Možda je previše optimistično, no optimizam i vjera u ljudski potencijal ipak se čine kao onaj nužni sastojak koji nas na kraju dana čuva od tog da kliznemo u moralni relativizam, makar iz najboljih namjera.