MEDIX, God. 27 Br. 147/148  •  Cochrane sustavni pregled  •  Psihijatrija HR ENG

Intervencije za liječenje samoozljeđivanja djece i adolescenata

Samoozljeđivanje, koje uključuje namjerno nesmrtonosno trovanje samog sebe/predoziranje ili nanošenje ozljeda samome sebi, rastući je problem u većini zemalja, često se ponavlja i povezano je sa samoubojstvom. Nema jasnih dokaza o učinkovitosti različitih intervencija u liječenju samoozljeđivanja djece i adolescenata pa je važno procijeniti dokaze o djelotvornoj terapiji samoozljeđivanja djece. Ovo je obnovljeni sustavni pregledni članak (iz 2015.) kojemu je cilj procijeniti učinak psihosocijalnih intervencija ili farmakoloških i prirodnih proizvoda u liječenju samoozljeđivanja djece i adolescenata (do 18 godina) u usporedbi s ostalim metodama liječenja (npr. uobičajena psihijatrijska skrb, aktivna usporedba, placebo, alternativni farmakološki pripravak).

Sveukupno je pretraženo sedam različitih elektroničkih baza podataka (zaključno 4. srpnja 2020.). U ovaj pregledni članak uključena su sva randomizirana kontrolirana istraživanja (RCT) koja su uspoređivala psihosocijalne intervencije, farmakološke ili prirodne proizvode s uobičajenim liječenjem, rutinskom psihijatrijskom skrbi, pojačanom uobičajenom njegom, aktivnom usporedbom, placebom, alternativnim farmakološkim liječenjem ili njihovom kombinacijom. Primarni ishod bio je ponavljanje epizode samoozljeđivanja tijekom maksimalnog razdoblja praćenja od dvije godine nakon intervencije. Sekundarni ishodi uključivali su suradljivost bolesnika, depresiju, beznađe, opće funkcioniranje, socijalno funkcioniranje, samoubilačke misli i samoubojstvo.

U analizu je uključeno 17 RCT-a s ukupno 2280 ispitanika, većinom ženskog spola (87,6%), prosječne dobi 14,7 godina (standardna devijacija (SD) 1,5 godine). Uključeni RCT-ovi istraživali su učinkovitost različitih oblika psihosocijalnih intervencija. Niti jedno od uključenih istraživanja nije ispitivalo učinkovitost farmakoloških sredstava. Zabilježena je niža stopa ponavljanja samoozljeđivanja u skupini liječenoj dijalektičkom bihevioralnom terapijom (30%) u odnosu na uobičajeno liječenje, pojačanu uobičajenu njegu ili alternativnu psihoterapiju (43%) (OR 0,46, 95% CI 0,26 do 0,82; N = 270; k = 4; četiri istraživanja, visoka razina dokaza). Vjerojatno nema razlike u ponavljanju samoozljeđivanja uspoređujući individualne kognitivno-bihevioralne terapije i uobičajenu njegu (OR 0,93, 95% CI 0,12 do 7,24; N = 51; k = 2; dokazi niske razine). Nije u potpunosti jasno je li terapija temeljena na mentalnoj psihologiji za adolescenta učinkovitija u smanjenju ponavljanja samoozljeđivanja nakon intervencije u usporedbi s uobičajenom njegom (OR 0,70, 95% CI 0,06 do 8,46; N = 85; k = 2; dokazi vrlo niske razine). Heterogenost za ovaj ishod bila je značajna (I² = 68%). Vjerojatno nema razlike između obiteljske terapije i uobičajene ili pojačane uobičajene njege o ponavljanju samoozljeđivanja (OR 1,00, 95% CI 0,49 do 2,07; N = 191; k = 2; dokazi umjerene sigurnosti). Nema jasnih dokaza o postojanju razlike u učinkovitosti pristupa koji poboljšavaju suradljivost u terapiji tijekom praćenja od šest mjeseci, grupne terapije tijekom šest ili 12 mjeseci i kontaktnih intervencija na daljinu s procjenom nakon 12 mjeseci.

S obzirom na umjerenu ili vrlo nisku kvalitetu dostupnih dokaza i mali broj istraživanja, postoje samo nesigurni dokazi o učinkovitosti niza psihosocijalnih intervencija kod djece i adolescenata koji se samoozljeđuju. Potrebna su daljnja istraživanja o učinkovitosti dijalektičke bihevioralne terapije. S obzirom na dokaze o njegovoj koristi za odrasle koji se samoozljeđuju, pojedinačna psihoterapija utemeljena na kognitivnoj bihevioralnoj terapiji također bi se trebala dalje razvijati i istraživati u djece i adolescenata.


Witt KG, Hetrick SE, Rajaram G, et al. Interventions for self‐harm in children and adolescents. Cochrane Database Syst Rev 2021. March 07. CD013667.