Altruizam – najuzbudljiviji dio života

Autor: Dubravka Miljković

Altruističko ponašanje može se potaknuti izazivanjem empatije. To znači da bi odgojni procesi (u obitelji, školi i široj zajednici) temeljeni na empatiji mogli potaknuti altruistično ponašanje. Jednostavan način da se to učini jest (često) dovoditi ljude u doticaj s onima koji trebaju pomoć i postaviti ih tako da razumiju njihovu perspektivu i motive. Drugi je način ukazivanje na sličnosti koje postoje između onih koji bi mogli pomoći i onih kojima pomoć treba, što dovodi do shvaćanja kako smo svi zapravo dio istoga romana. Altruizam je nužan za opstanak, važan sam po sebi – bez obzira čime je motiviran. Mnogi ljudi smatraju kako je dobar osjećaj koji imaju o sebi u situaciji pomaganja drugima neprimjeren jer se za druge treba žrtvovati, a žrtva uključuje više patnju nego dobre osjećaje. Međutim, dobar osjećaj koji se veže uz pomaganje drugima sigurno neće umanjiti kvalitetu pružene pomoći. Naprotiv! Dakle, pomažite drugima koliko možete i slobodno se zbog toga dobro osjećajte. 


Život je uzbudljiv posao,
a najuzbudljiviji je kad ga
živiš za druge.
Helen Keller
 
 

“Gledale smo se neko vrijeme šutke, drugima se sigurno činilo da to traje cijelu vječnost. Susret s Christine bio je naneobičnije iskustvo mog života“, napisala je Slavenka Drakulić u svojoj knjizi „Tijelo njenog tijela – priče o dobroti“, pričama o ljudima koji su, ničim pritisnuti, jedan svoj bubreg darovali potpunim strancima. Christine Swenson učinila je to, dakle, za nepoznatu joj Slavenku Drakulić.

Teško je na to ostati ravnodušnim. Čovjek se mora upitati čega sâm se spreman odreći u korist nekog drugog – poznatog ili nepoznatog. Mnogi su ljudi spremni darovati novac, stvari, vrijeme, krv, organe – no najčešće nakon smrti. Još se ne zna od čega su sastavljeni oni koji su to spremni učiniti za života, pa još za neznanca. Dok se ne dozna, bavit ćemo se „običnim“ altruizmom: što je, zašto je nužan i kako ga se može poticati.

Altruizam* se odnosi na poseban oblik motivacije jedne osobe od koje korist ima neka druga osoba, odnosno to je ponašanje čiji je cilj dobrobit druge osobe. Istraživanja altruizma idu u tri smjera. Prvi se bavi tzv. spontanim, kratkoročnim altruizmom koji se iskazuje u neočekivanim situacijama, obično prema ljudima koje ne poznajemo, niti je izvjesno da ćemo nadalje ostati s njima u vezi koja bi nam bila opravdanje za taj altruizam. Drugi je orijentiran na dugoročno, planirano pomaganje poznatim nam ljudima, koje neki zbog toga nazivaju i obveznim altruizmom, a treći je – volonterski rad: dugoročno, organizirano pomaganje ljudima koje ne poznajemo.

Altruizam je zarazan

Prema istraživanjima psihologa Jonathana Haidta, kada smo svjedoci nečijeg altruizma, ljubaznosti, heroizma ili iznimno moralnog ponašanja prema drugima, u nama se javlja osjećaj uzvišenosti.1 To je emocija koja se spominje u različitim kulturama, a ljudi je opisuju kao iznimno topao i ugodan osjećaj u grudima, koji je istovremeno i vrlo motivirajući. Oni koji su ga osjetili govore kako su i sami željeli postati bolji ljudi koji rade dobre stvari i pomažu drugima.

Takvi osjećaji nisu rijetki, ali im psiholozi u svojim istraživanjima nisu posvetili gotovo nikakvu pozornost. Više su se usmjeravali na negativne moralne emocije poput krivnje i ljutnje, a moral su shvaćali uglavnom kao sustav pravila koji sprječava ljude da jedni drugima čine loše stvari. No Jonathan Haidt vjeruje da većina ljudi ne želi krasti, ubijati i silovati. Oni žele živjeti u moralnoj zajednici u kojoj se ljudi jedni prema drugima ponašaju dobro i u kojoj mogu zadovoljiti svoje potrebe za ljubavlju i produktivnim radom i imati osjećaj pripadnosti grupi na koju su ponosni. Kad vidimo nekoga tko se ponaša nepristojno, okrutno ili sebično, čini nam se da ne živimo u takvom svijetu. No kad vidimo čovjeka koji se ponaša ljubazno ili velikodušno prema potpunom strancu – čini nam se da svijet ipak nije tako loše mjesto. Činjenica da na nas djeluju dobra djela drugih ljudi čak kad od njih nemamo izravne koristi govori nešto vrlo važno o ljudskoj prirodi. Istina je da ljudi mogu biti vrlo okrutni i valja istraživati uvjete koji dovode do rasizma, nasilja i kriminala. No postoji i ljepša strana  ljudske prirode koja također zaslužuje našu pozornost.

 

Dugoročno, planirano pomaganje nama poznatima neki nazivaju i obveznim altruizmom

U jednom istraživanju sudionici su bili podijeljeni u tri grupe. Svaka grupa gledala je 10-minutnu emisiju na videu. Prva grupa gledala je emisiju o životu i radu Majke Tereze, druga neutralni dokumentarac, a treća komične isječke iz serije „Najsmješniji američki kućni video“. Oni koji su gledali neutralni dokumentarac ostali su emocionalno neutralni, što je bilo i za očekivati. Sudionici koji su gledali film o Majci Terezi izvijestili su da se osjećaju uzvišeno, dok su oni koji se gledali komične isječke rekli da se osjećaju sretno.

Osjećaj sreće potaknuo je ispitanike da naprave nešto za sebe, nešto što ih je zanimalo i od čega su imali koristi. No osjećaj uzvišenosti potaknuo ih je da okrenu svoju pozornost prema van, prema drugim ljudima. Drugim riječima, sretna grupa bila je zainteresirana da održi svoj osjećaj sreće, dok je uzvišena grupa postala zainteresirana pomoći drugima. Štoviše, priličan broj njih prijavio se za rad u dobrotvornim organizacijama.

 

Spontani, kratkoročni altruizam iskazuje se u neočekivanim situacijama, obično prema onima koje ne poznajemo 

Osjećaj uzvišenosti je posebno zanimljiv zbog toga što se lako širi, pa stoga može imati pozitivan utjecaj na cijelu zajednicu. Ako je doista točno da svjedok dobrog djela i sam uskoro počini dobro djelo – onda će se broj dobrih djela značajno povećavati. Zbog toga su u pravu oni koji se bune što svaki kriminalac odmah osvane na prvim stranicama novina, dok dobre stvari često ostanu nezamijećene.

Što godine 1928. djeca drže dobrim? Da bi to doznao, učitelj Ilija Opačić ispitao je preko četiri stotine učenika trećeg i četvrtog razreda osnovne škole i vježbaonice u Petrinji. Dječaci, više nego djevojčice, dobrim djelom smatraju uslugu koju čine roditeljima i drugim bliskim osobama, makar i u uvjetima kad su ih ovi na to natjerali. Također, dječaci više nego djevojčice spominju kao dobre primjere svoje miroljubivosti (npr. „Dva su se pijetla tukla, a ja sam ih rastavio, jerbo mi je bilo žao da jedan drugog nakazi.“) Djevojčice kao svoje dobro djelo, puno češće no dječaci, ističu štednju, polazak crkve, opraštanje nanijetih uvreda i udaraca, te milosrđe i požrtvovnost („Meni je mama dala jedan dinar za bombone, a ja sam vidjela jednog siromaha, pa sam taj dinar dala njemu.“)

Altruizam kroz povijest

Stari Grci koristili su riječ agape da označe neograničenu, nesebičnu, samožrtvujuću i bezuvjetnu ljubav. U ranom kršćanstvu takvu ljubav najbolje je opisao sveti Pavao kao strpljivu, ljubaznu, nezavidnu, poniznu, velikodušnu i opraštajuću. Sličan je i hebrejski pojam chesed, koji se prevodi kao milost, ljubaznost puna ljubavi, trajna ljubav, suosjećanje i dobrota, a predstavlja jednu od trinaest Božjih osobina. Budisti koriste pojam karuna, koji znači milost ili suosjećanje prema onima koji pate. U okviru taoizma Lao Ce govori o idealnoj osobi kao onoj koja teži savršenstvu i koja čini dobro drugima na nesebičan i samozatajan način. Ona je dobronamjerna prema svima i prihvaća tuđe potrebe i interese kao svoje, a najveća vrijednost u životu joj je razvijanje ljubaznosti ispunjene ljubavlju prema drugima.

Ključni pojam konfucijanske etike jest žen koji se prevodi kao ljubav, dobrota i humanost. To je najveća vrijednost koja predstavlja najbolje ljudske osobine. U odnosima među ljudima žen se iskazuje kao chung (vjernost sebi i drugima) i shu ili altruizam, koji se najbolje odražava u Konfucijevom zlatnom pravilu „Ne čini drugima ono što ne želiš da oni čine tebi“.

Nije li altruizam samo maska za egoizam?

Treba reći da neki istraživači osporavaju postojanje altruizma i tvrde  kako je svako altruistično ponašanje u svojoj osnovi sebično, tj. sve što čovjek čini, kažu oni, čini da bi imao neku korist za sebe. Psiholog Daniel Batson navodi argumente onih koji zastupaju takvo stajalište:3

• Altruizam smanjuje napetost. Kada vidimo osobu koja pati, a ništa ne poduzimamo, u nama se javlja neugodna napetost. Primjerice, kad vidimo siromašno dijete kako smrzavajući se prosi, neugodno nam je i fizički i psihički, pa mu pomažemo ne da bi njemu bilo bolje, nego da smanjimo vlastitu neugodu.

• Altruizam smanjuje krivnju i optužbe društva. Ako nekome treba pomoć, a mi mu ne pomognemo, ljudi će o nama imati prilično loše mišljenje. Reći će da smo sebični, bezosjećajni, tvrdog srca, zlobni – ne baš lijepi epiteti, složit ćete se. A može se dogoditi da i sami počnemo o sebi tako misliti i da nas počne izjedati krivnja. Zato nam se čini da je bolje pomoći i izbjeći tako lošu sliku o sebi – i u svojim i u tuđim očima.

• Od altruizma imamo osobne i socijalne dobiti. Ako ponudite susjedima da ćete im čuvati mačku dok su na godišnjem odmoru, vjerojatno očekujete da će i oni zalijevati vaše cvijeće kad se vi uputite na more. Možda neće biti sretni, ali sigurno neće odbiti. Dakle, vaš altruizam će vam se vjerojatno isplatiti. O zadovoljstvu što će ljudi o nama imati dobro mišljenje kad ponudimo pomoć – ne treba ni govoriti.

Sve da je to i točno, zapravo uopće nije važno. Ali altruizam je važan sam po sebi – bez obzira čime je motiviran. Mnogi ljudi čak smatraju kako je dobar osjećaj koji imaju o sebi u situaciji pomaganja drugima u najmanju ruku – neprimjeren. Naime, za druge se treba žrtvovati, a žrtva uključuje više patnju nego dobre osjećaje. No, kad se isključe oni koji za druge rade iz (neželjenog) osjećaja obveze, ljudi vole naučiti da je u redu pomagati drugima koji imaju probleme i teško im je pritom osjećati se dobro sam sa sobom; taj dobar osjećaj neće umanjiti kvalitetu pružene pomoći.

Razvijanje altruizma

Iako je literatura o moralnom razvoju prilično opsežna, istraživanja o izravnom poticanju ljubaznosti i altruizma nema. Ono što je dobro istraženo i dokazano su čimbenici povezani s altruističnim ponašanjem. Tako je dobro poznato da su ljudi u dobrom raspoloženju puno skloniji pomoći drugima od onih koji su u tom trenutku loše raspoloženi.No altruistično ponašanje je najjače izraženo kada je pomaganje ugodno i ne zahtijeva dulje ulaganje napora.
Sonja Lyubomirski, jedna od vodećih znanstvenica u području pozitivne psihologije, istraživala je hoće li se kod ljudi koji su pristali svaki dan biti pet puta ljubazni ili nesebični prema drugima povećati intenzitet i trajanje njihovih pozitivnih emocija. Odgovor je bio pozitivan. Količina pozitivnih emocija najviše je porasla kad je svih pet ljubaznih ili velikodušnih djela bilo učinjeno isti dan. Evo uputa koje je Sonja dala sudionicima ispitivanja:5

Darovati srce može se i doslovno

Svakodnevno ljudi jedni drugima čine ljubazne i velikodušne stvari. To mogu biti velike ili male stvari i osoba za koju ih činimo može ih, ali i ne mora, biti svjesna. Evo nekih primjera: vidite da je nekome isteklo parkiranje pa platite umjesto njega, dobrovoljno date krv, pomognete nečijem djetetu u učenju ili pisanju zadaće, posjetite ostarjelog rođaka ili susjeda, ili nekome pismom (emailom) zahvalite za nešto što je učinio za vas. Jednom tjedno učinite takvih pet dobrih djela. Dobra djela ne morate učiniti istoj osobi, osoba ih može, ali i ne mora biti svjesna i djela ne moraju biti slična onima koja su ovdje opisana. Nemojte činiti ništa što bi moglo biti opasno, bilo za vas bilo za druge.

„Kad sam prvi put čuo za Sonjino istraživanje, počeo sam vježbu i sâm raditi. Otkrio sam da često nisam bio dovoljno koncentriran da zapamtim učiniti pet takvih djela. Tako sam neke dane na svojoj listi imao manje od pet. No s vremenom sam postao discipliniraniji i dobro sam se osjećao zbog toga. Vježbe ne samo da su me učinile sretnijim, nego su i promijenile način na koji sam organizirao svoje dane. Naime, sad sam morao tražiti prilike kako bih mogao učiniti nešto za druge – Ben Dean, psiholog.6

Altruističko ponašanje može se potaknuti i izazivanjem empatije. To znači da bi odgojni procesi (u obitelji, školi i široj zajednici) temeljeni na empatiji mogli potaknuti altruistično ponašanje. Jednostavan način da se to učini jest (često) dovoditi ljude u doticaj s onima koji trebaju pomoć i postaviti ih tako da razumiju njihovu perspektivu i motive. Drugi je način ukazivanje na sličnosti koje postoje između onih koji bi mogli pomoći i onih kojima pomoć treba, što dovodi do shvaćanja kako smo svi zapravo dio istoga romana.

 

Jeste li ikad imali pozitivne osjećaje zbog nečega što je netko učinio drugim ljudima? Evo što je na to pitanje odgovorila jedna Japanka:
„Da. Na primjer, kada se dogodi neka prirodna katastrofa u nekoj drugoj zemlji pa ljudi odavde idu tamo i dobrovoljno pomažu. Ili kad skupljaju novac, hranu i odjeću za one koje je pogodila katastrofa… Pitam se kako bih ja mogla pridonijeti. Već sam donirala novac i odjeću. Ali sad razmišljam da bih im se mogla pridružiti. Kad vidim na televiziji slike neke katastrofe, osjećam bol u grudima, a kad čitam o tome u novinama, suze mi naviru na oči. Ali kad kasnije vidim kako stižu volonteri i pomažu, bol nestaje, srce mi se napuni i osjećam olakšanje, divljenje i poštovanje. Kad vidim volontere, moje srce ispunjeno tugom postaje sretnije.“

Suosjećanje zbog potresa i pratećih katastrofa koje su nedavno zadesile Japan bilo je praćeno divljenjem i poštovanjem prema ljudima koji kao da su sa stranica udžbenika altruizma:
„Ovdje u Sendaiju sve izgleda dosta nestvarno. No, blagoslovljena sam prekrasnim prijateljima koji mi puno pomažu. S obzirom da moj stan više ne zaslužuje taj naziv, preselila sam se kod prijatelja. Dijelimo to što imamo: vodu, hranu i grijalicu. Svi spavamo jedni uz druge na podu sobe, jedemo uz svijeće, pričamo priče. Toplo je, atmosfera je prijateljska i prekrasna. Preko dana jedni drugima pomažemo počistiti nered u našim domovima. Neki sjednu u aute i gledaju vijesti na ekranima navigacijskih uređaja ili stanu u red za pitku vodu kada hidrant proradi. Ukoliko nekome u stanu dođe voda, ljudi stave vani natpis tako da i drugi mogu doći napuniti svoje vrčeve i kante. Sviđa mi se to kako smo odbacili nevažno. Začuđujuće je kako ovdje gdje sam uopće nema krađa niti guranja u redovima. Ljudi ostavljaju ulazna vrata širom otvorena jer je tako sigurnije kada potres opet udari. Stalno čujem da ponavljaju: Ovako je nekada bilo kada su si svi međusobno pomagali.“ 

*altruizam: tal. altrui = tuđ, drugi. Nesebičnost, ljubav prema drugima, spremnost za žrtvovanje svojih interesa za druge. Suprotan pojam: egoizam (lat. ego = ja).
LITERATURA
1. Haidt J. Elevation and the positive psychology of morality. In: Keyes CLM, Haidt J, eds. Flourishing: Positive Psychology and the Life Well-Lived. Washington DC: American Psychological Association, 2003;275-89.
2. Opačić I. (1928.), Društva dobrote. Napredak, LXVIII, str. 285-289.
3. Batson CD, Ahmad N, Lishner DA, Tsang J. Empathy and altruism. In: Snyder CR, Lopez SJ, eds. Handbook of Positive Psychology. New York: Oxford University Press, 2002;485-498.
4. Carlson M, Charlin V, Miller N. Positive mood and helping behavior: a test of six hypotheses. J Pers Soc Psychol 1988;55(2):211-29.
5. Lyubomirsky S, Tkach C, Sheldon KM. Pursuing sustained happiness through random acts of kindness and counting one‘s blessings: Tests of two six-week interventions. Unpublished data, Department of Psychology, University of California, Riverside, 2004.
6. Dean B. (2005.). Spirituality. Number 11 in The Strength Series, http://www.authentichappiness.sas. upenn.edu/newsletter.